Nije se Jugoslavija raspala jer nije bilo rješenja, već jer je Srbija odbacila postojeće rješenje

Za svakoga koga zanima dublji uvid u politička previranja koja su prije pedeset godina potresala Hrvatsku, ali i cijelu ondašnju Jugoslaviju, nezaobilazna je kapitalna knjiga Latinke Perović “Zatvaranje kruga – Ishod rascepa 1971. – 1972.”. Zbog toga, ali i zbog njenih jasnih uvida i ocjena svih kasnijih događanja, kao i društvene i političke sadašnjosti u prvom redu Srbije, ali i regije i svijeta, dragocjena je svaka prilika za razgovor s još uvijek vrlo aktivnom politologinjom i povjesničarkom, rođenom 1933. u Kragujevcu. Latinka Perović kao sekretarka Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, uz Marka Nikezića na čelu tog tijela, bila je i jedan od ključnih sudionika i predvodnika srpskih liberala unutar SKJ, čija je čistka uslijedila godinu dana nakon “sječe Hrvata” u Karađorđevu u prosincu 1971. Principijelan i do kraja dosljedan stav Nikezića i Perović da ne budu Titovi sekundanti u obračunu s hrvatskim partijskim vodstvom, predvodnicima onoga što danas pamtimo i slavimo kao Hrvatsko proljeće, i danas zaslužuje duboko poštovanje. O tim danima gospođa Perović govorila nam je u dugom telefonskom razgovoru iz Beograda.

Vaš otac imao je malu knjižaru pa nije čudo da su i vas od malena najviše privlačile knjige i učenje. Vi niste odabrali politiku, nego ona vas.

Točno je da sam od malih nogu bila upućena na knjigu. Na mene su mnogo utjecali i moji profesori u srednjoj školi i na univerzitetu. To je bila generacija koja je bila rođena i formirala se poslije Prvog svjetskog rata. Oni su bili učeni ljudi, dobri stručnjaci i pedagozi. To je bilo vrijeme kada je škola bila ustanova sa snažnom ne samo obrazovnom i pedagoškom dimenzijom nego i snažnom socijalnom dimenzijom. Mislim da su naši razrednici poznavali obitelj svakog svog učenika, kako žive, kako se odgajaju... Drugo, njihov vrijednosni sustav bio je vrlo utjecajan, ideja oslobođenja, perspektive razvoja. Vrlo dobro pamtim svoje profesore i bit će vam možda čudno ako vam kažem da i danas pamtim kakva je bila njihova odjeća, pamtim boju njihovih glasova. Ja sam dobro učila i politika je u to vrijeme vodila računa o kvalitetnim i talentiranim ljudima. Kad sam završila studije, trebala sam ostati na univerzitetu, za što se naročito borio moj profesor Mihajlo Stevanović. Sjećam se da mi je on u posljednjem razgovoru rekao da je znanost nešto nedjeljivo i, kad u nju ulazite, morate znati da je ona vaš bog i da ne možete imati drugog osim njega. Ja sam se tih riječi često sjećala. Ali u to vrijeme Partija je išla za tim da dobije najbolje ljude, da bi se njima koristila i da bi ih za sebe vezala. Ne mogu reći da je ta odluka o mom političkom angažmanu bila protiv moje volje, ja bih je možda vrlo rado prihvatila i da je bilo drukčije, ali ako sada gledam na svoj život, iz staračke perspektive, mogu vam reći da sam uvijek nekako bila između znanosti i politike. Prije nego što sam izašla iz politike, na način koji je poznat, ja sam završila dva magisterija. Nisam htjela doktorirati jer sam mislila da bi se to moglo shvatiti kao neka upotreba mog položaja, ali po izlasku iz politike to sam na neki način doživjela kao oslobođenje i vrlo brzo posvetila sam se izradi doktorske teze, a onda i proučavanju povijesti Srbije u drugoj polovici 19. stoljeća, Kraljevine SHS, socijalističkih učenja... Nije mi bio nikakav problem prijeći na tu vrstu djelovanja. Ja sam tome apsolutno posvećena i vjerujem da mi je to ispunilo život na koristan način za mene, a mislim da nije bio štetan ni za zajednicu, bez obzira kako je na to moja uža zajednica gledala i kako je to primala. Naravno, ja pri tom angažmanu, radu u bibliotekama, radu u arhivima, istraživanjima i pisanju, nisam ostajala bez moralnog i intelektualnog stava prema onome što se oko mene događa. To znači da sam bila vrlo opredijeljena i prema ratu koji se dogodio, prema odgovornosti moje sredine za rat, prema načinu na koji se raspala Jugoslavija. Taj rat smatrala sam teškim nasiljem koje je ostavilo i teško naslijeđe od kojeg se mi vrlo teško oslobađamo. Sva moja proučavanja i razmišljanja mene ne vode zaključku da je sve to što se dogodilo bilo neizbježno. Naprotiv, vode me zaključku da je uz izvjesnu zrelost i pretpostavke moglo doći do mirnog razlaza jugoslavenskih naroda.

Vi ste već nekoliko dana nakon sjednice u Karađorđevu, na političkom aktivu SK Srbije, navodno izjavili da je to bila velika greška, i to za sto godina unaprijed.

Točno je, to sam rekla. Ja mislim da se jugoslavenski narodi nisu odjednom iznebuha počeli klati kao žuti mravi. To odbacujem kao jednu paušalnu ocjenu koja se ne zasniva ni na znanju ni na iskustvu. Zemlja je bila bremenita vrlo ozbiljnim problemima i u tom jednopartijskom sistemu, s tim gvozdenim jedinstvom, s Titom kao njegovim simbolom, vrlo su bile neprohodne staze koje bi vas vodile k razmišljanju, debatama, racionalnim rješenjima. Te 1972., odnosno 1971. godine s Karađorđevom, napravljen je jedan brutalan zaokret Partije od pokušaja demokratizacije i liberalizacije. Društvo se vratilo na 1952. godinu, na Partiju kao stožer vlasti i poretka, sa snažnom osobnom ulogom Josipa Broza Tita. To je svakako bila duboka involucija koja je, prema mom mišljenju, lišila Jugoslaviju kritične mase za promjene u političkom, odnosno, možda još točnije, u ideološkom smislu. Jer postojala je mogućnost da se izvrše političke i dijelom društvene promjene, ali barijera prema tome uvijek je bila ideološka. To je bio vlasnički odnos i monopol Partije. To što se početkom sedamdesetih godina dogodio najprije obračun s hrvatskim proljećarima i slovenskim reformistima oko Stane Kavčiča, što se napravila temeljita čistka 1972. u Srbiji, što su tim čistkama bile, naravno u nešto manjoj mjeri, zahvaćene i ostale republike, sve to je, prema mom mišljenju, pripremilo kasniji ishod. Jer ljudi koji su sklonjeni 1971. i 1972. bili su ljudi dijaloga, kompromisa i sporazumijevanja. Ne vjerujem da bi jedan Tripalo, Stane Kavčič ili Marko Nikezić u kritičnim trenucima devedesete godine izabrali rat kao rješenje i silu kao sredstvo uređenja međusobnih odnosa. Tada su u rukovodstva dovedeni ljudi sa srednjeg nivoa nomenklature koji nisu imali ni tu kompetentnost, ni tu političku kulturu ni to razumijevanje Jugoslavije. Ja ne mislim da se Jugoslavija raspala na način na koji se raspala zato što nije bilo rješenja. Ustav 1974. godine donesen je veoma teško i, prema mom mišljenju, predstavljao je rješenje za period poslije Tita. Jugoslavija se raspala zato što je Srbija jednostrano odbacila postojeće rješenje. Tadašnje vodstvo Srbije vratilo se na centralizaciju i unitarizaciju Jugoslavije, poništen je konfederalni status republika, ukinute su pokrajine i počelo se razgovarati s pozicije sile. Postupno su se rušili stupovi koncepta Jugoslavije koji je nastao u tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Najprije je to došlo s biološkim krajem Josipa Broza Tita, onda je došlo do raspada SK na Četrnaestom kongresu, a na kraju se vojska stavila na srpsku stranu, što se dogodilo i ostalim višenacionalnim saveznim institucijama. Nakon svega toga bilo je vrlo jasno da drugi u Jugoslaviji ne mogu pristati na rat protiv samih sebe u ime jedinstva neke centralizirane Jugoslavije s dominacijom relativno većinskog naroda. Tako ja to vidim.

Je li sam Tito imao čvrstu kontrolu nad svim tim procesima početkom sedamdesetih, je li to bio smjer koji je on osobno želio?

Reći ću vam direktno. To bez njega nije bilo moguće. Ne samo zbog njegovih osobnih karakteristika vođe, šefa države i Partije. Nego, on je jednostavno bio završetak piramide vlasti u partijskoj državi. On je bio na njenom vrhu. To je struktura koja je bila karakteristična za sve istočnoeuropske države koje nisu na čelu imale čovjeka i ličnost Titova formata, nego kuferaše koje je doveo Sovjetski Savez. Tito je neodvojiv od tog sistema. Naravno, nikad neću reći da on nije bio povijesna ličnost. To su priznavali i ljudi koji su u jednom periodu bili vrlo kritični prema njemu, poput Koče Popovića ili Milovana Đilasa. On je bio taj koji je neposredno poslije diktature kralja Aleksandra 1929. konsolidirao Partiju, naravno po uzoru na boljševičku partiju, ali tada drugog uzora nije ni bilo. Ljudi gube iz vida da je Oktobarska revolucija bila globalna pojava, da je ona zahvatila svijet, da je bila neki novi početak u povijesti. Dakle, nitko mu nije poricao tu ulogu u konsolidiranju Partije, u njenoj pripremi za rat, u njenom vođenju rata, a onda i u njenom otporu Staljinu. Naravno, problem je postao stvaranje njegove karizme, izgradnja njegova kulta, na što se i on sam navikavao. Sve te garniture 1971. i 1972. otišle su pod optužbom da su prozapadne, antisovjetske, nacionalističke, liberalne, tehnokratske... ali i kao antititoističke. To nam je bio najveći krimen. Tito je balansirao između istoka i zapada, imao je oko sebe vrlo iskusne i darovite ljude, takva je bila jugoslavenska diplomacija. Onda je došla politika nesvrstanosti i on je govorio u ime trećeg svijeta. Sve je to učvršćivalo njegov položaj. Ali nadilazile su ga promjene u svijetu i modernizacija. On je imao ideološku barijeru, granicu preko koje nije mogao prijeći. On je bio čovjek jednog vremena. Nikada nije prihvatio kapitalizam i politički pluralizam, za njega je jedinstvena Komunistička partija ostala alfa i omega upravljanja jednom relativno uspješnom državom kakva je Jugoslavija bila pedesetih i šezdesetih godina. I, naravno, odigrao je ulogu, ako se gleda površno, neočekivano, a ako se gleda dubinski, onda vrlo očekivano, koja ga je na neki način označila kao začetnika krize iz koje Jugoslavija nije mogla izaći.

Povjesničar Milivoj Bešlin koristi zajednički termin “liberalna koalicija” za ondašnja partijska vodstva Hrvatske i Srbije...

Ako čitate povijesti Jugoslavije, recimo poznatog slovenskog povjesničara Jožu Krivca, on je sve te garniture koje su se javile sedamdesetih godina nazivao mladim lavovima. To su bili ljudi kojima je glavni impuls bio modernizacija. Znači, sustići svijet, što je više moguće u razdoblju hladnog rata, udaljiti se od modela socijalizma u Sovjetskom Savezu i istočnoeuropskom lageru. Ne možete se uključiti u Sjeverno-atlantsku alijansu, ali civilizacijski smo pokušavali biti što bliže njoj. To je bio i generacijski sukob i Tito se tu vratio na ratnu generaciju koja se, kako je izgledalo na Osmom kongresu, mirno povukla i ustupila, što se teško događa u revolucijama, mjesto dolazećoj generaciji. On je tu osobno napravio zaokret. Imate nova istraživanja koja je provodio upravo moj mlađi kolega Milivoj Bešlin koja pokazuju kako Tito osobno nisko pada tražeći način da održi taj sistem, ali na neki način i sebe. Kako se on oslanja na vojsku i kako se, iako je odbacio Aleksandra Rankovića, još uvijek služi Službom sigurnosti u pripremi obračuna s novom generacijom u svim republikama.

Međutim, u isto vrijeme nastavlja s izradom Ustava koji će biti donesen 1974. godine...

Tito je sve te promjene donekle poticao i slijedio do neke mjere, dok je mislio da je sve to više-manje formalno. To što spominjete zanimljiv je paradoks. Pazite, sedamdesetih godina uklonjene su ekipe koje su u svim republikama pripremile Ustav iz 1974. i došli su ljudi koji ne samo da su sudjelovali u tim velikim ideološko-političkim okršajima nego su bili ljudi nivoa srednjih kadrova koji nisu mnogo razmišljali o budućnosti, ne dovodeći u pitanje njihov ljudski format – mada je i on bio na probi. Dakle, došli su ljudi koji su sve te forme odnosa koje je nudio Ustav iz 1974. praktički ispraznili, sveli ih na nadmudrivanje parcijalnih interesa, ucjene centra. Tito je sve to zaustavio sigurno iz uvjerenja, ali i iz pragmatičnih razloga. Ako vi pratite njegov obračun sedamdesetih godina u zapadnom, pa čak i u istočnoeuropskom tisku, oni su svi govorili da je Tito započeo borbu protiv titoizma, da se vraća na konzervativne pozicije, da se približava istočnoeuropskom lageru, da se udaljava od zapada. Ali su i istok i zapad u njemu još uvijek vidjeli čimbenika sigurnosti u Jugoslaviji, da bi netom nakon njegove smrti svi sukobi izbili na površinu. Svaki povjesničar koji je pratio zbivanja u Jugoslaviji, te podvodne struje, bio je svjestan da Jugoslaviju tek čeka suočavanje s istinom o tim procesima.

Nikezić i vi nikako niste pristajali na uključivanje u obračun s Hrvatima, premda vas je Tito, kao što opisujete u “Zatvaranju kruga” na to poticao...

To je bio dio naše strategije i našeg razumijevanja Jugoslavije s republikama koje su na neki način suverene i koje sudjeluju u formuliranju jugoslavenske vanjske politike. Mi smo smatrali da ne može jugoslavenski vrh s pozicije moći i Titova autoriteta intervenirati u ono što se zbiva u republikama. To je vodilo u međusobne sukobe republika i mi smo, ako tako smijem reći, u tom davanju šlagvorta da se mi u razgovoru s njim obrušimo na Hrvate, vidjeli provokaciju, vidjeli smo nešto intrigantsko i nismo na to nasjedali. Mi smo uvijek govorili da mi razgovaramo s Hrvatima i sa svima drugima i uistinu su se počele uspostavljati te horizontalne veze. Republička su se rukovodstva sretala, o tome postoje brojni izvori, razgovarala o spornim pitanjima i o jugoslavenskim pitanjima. To nije uklanjalo Titovu povijesnu poziciju, ali na neki ga je način eliminiralo. Pokazalo se da je to jedinstvo bilo moguće ostvariti i izvan arbitrarne uloge njegove ličnosti i mislim da on to nije mogao podnijeti, a nije mogla podnijeti ni ta generacija, taj krug ljudi koji je bio oko njega.

Je li se tada, prije vaše smjene, možda dogodilo to da je neželjena modernistička elita na trenutak postala dominantna, ili da je možda bila na korak da se nametne u cijeloj Jugoslaviji i zada smjer daljnjeg razvoja i događaja?

Ne mislim da je bila stvorena objektivna situacija da se mi nametnemo. U Srbiji je to jedna teška borba koja traje od 19. stoljeća. Da vam kažem, ta je liberalno-demokratska vertikala neprestano postojala Srbija, ali ona je stalno na neki način bila lomljena, ljudi su eliminirani, ideje su poništavane. Ja ništa drugo, čini mi se, nisam ni radila u ovim desetljećima nakon izlaska iz politike, nego pokušavala rekonstruirati baš tu vertikalu i pokušavala pokazati da je ona uvijek postojala. Ona je definitivno poražena baš u ratovima devedesetih godina. Reći ću vam jedan zanimljiv slučaj koji zaslužuje proučavanje. Pazite, u svim istočnoeuropskim zemljama, uključujući i jugoslavenske republike, vi ste poslije kraja komunizma imali vraćanje toj reformatorsko-liberalnoj struji među komunistima. Tako je došlo do okruglih stolova između opozicije i reformističkih komunista kojima se došlo do alternativa, promjena u ekonomskim odnosima, tržišne privrede, višepartijskog sistema, pravne države, od Poljske nadalje. Jedina struja koja nije doživjela historijsku revalorizaciju i koja nije bila ni pozvana da sudjeluje u traženju rješenja bili su srpski liberali. I to je ostalo do danas tako. Da bi onda u antikomunističkoj propagandi još bili proglašeni kao glavni žandari. Tako su srbijanski liberali, koji su otišli da ne bi zabranjivali tekstove i kazališne predstave, bili optuženi da su upravo oni to činili, iako su i sami godinama, ako su se bavili intelektualnim radom, bili zabranjivani. To govori o odnosu snaga koji je nastao. Ta dominantna elita koja je bila, bez obzira na retoriku, antizapadno i antieuropski orijentirana, parohijalna, zatvorena, posvećena samo tom etničkom, pa ako hoćete i organističkom jedinstvu srpskog naroda, prevladala je i mislim da je Srbija još uvijek, a teško mi je zamisliti iz kojih rezervi može doći do regeneracije, pod njezinim teretom. Ona se, naravno, reducira, nema više ni snagu ni utjecaj jednog Dobrice Ćosića, ali to živi u njenim institucijama, u pojedincima koji govore. Ovdje je kritičko mišljenje još uvijek subverzivno i još uvijek je izdajničko.

Dobrice Ćosića više nema. Vidite li u nekome njegova nasljednika?

A ne. Da vam kažem, nema više ličnosti koja bi bila usporediva po svojoj ulozi s Dobricom Ćosićem. On je simbolizirao neke karakteristike srpske povijesti i srpskog društva. On je u mladosti bio pristalica Nikolaja Velimirovića, koji je poricao Europu i humanizam. Onda se opredijelio za oslobodilački pokret preko kojeg je i postao vrlo utjecajan u Srbiji, od njega je Partija pravila svog pisca i intelektualca. On je čovjek koji je sintetizirao spoj te srpske nacionalističke opozicije i Partije. On je vrlo važan i griješe svi koji ga podcjenjuju. I kada me pitate ima li netko tko ga nasljeđuje, odmah ću vam reći da ima više pretendenata da to postanu, ali nema ličnosti koja bi sintetizirala sva ova svojstva, uključujući i pripadnost komunističkom pokretu. Međutim, ono što je bilo zavještanje Dobrice Ćosića, to se danas na neki način održava. On je na sjednici Skupštine Republike Srpske, kada je odlučivano o prihvaćanju Vance-Owenova plana, rekao: “Ja sam tvorac paradigme ‘pobjednici u ratu, gubitnici u miru’, a danas vam kažem, okrenimo tu paradigmu: ono što nismo postigli u ratu, probajmo drugim sredstvima ostvariti u miru.” Ja mislim da je to ono što se na djelu događa. Mi jesmo verbalno za Europu, ali odlučnog prijeloma nema.

U Hrvatskoj i u BiH puno se govorilo o Memorandumu SANU 2, pa čak i 3. Što vi kažete na to?

Ja to ne gledam ni iz perspektive Hrvatske ni Bosne, iako pratim što se tamo događa. Što se tiče Memoranduma 1, 2 ili 3, mislim da ih uopće nije potrebno numerirati. Taj duh je prisutan, ako čitate tisak, ako slušate političare koji i danas u Srbiji kažu da je njihova generacija kao cilj postavila stvaranje srpske države u etničkim granicama, to jest ujedinjenje srpskih zemalja. To je još uvijek prisutno, to je nešto što izaziva nepovjerenje u regiji, što izaziva otpor i što, ako hoćete, izolira Srbiju kao centar nestabilnosti na Balkanu, a na neki način je udaljava i od tih, istina turbulentnih, ali različitih procesa koji se događaju tijekom globalizacije.

Što Srbija dobiva, a što gubi stavom o nepriznavanju Kosova ni pod koju cijenu?

Mislim da dosta gubi jer problem Kosova tu ostaje kao neka magma, a to više nije nikakva realnost i tu imate manjinu Srba koje sprečavate da se integriraju u kosovsko društvo. Mislim da je to gubitnička pozicija koje se vodeća politička garnitura ne odriče.

Niste optimistični ni u pogledu opozicije?

Realistična sam. Dok vi slijedite jedan isti program, a samo je pitanje tko će biti na vlasti, tu nema nikakvog pluralizma u društvu. Vi na istom tragu možete smijeniti jednog pa drugog predsjednika... pa smo na kraju dobili današnjeg, kada je sve svezano u čvor za ili protiv njega. A to je zapravo pitanje dubokog oranja u srpskom društvu, analize zašto smo tu gdje jesmo, kako smo dotle stigli, što smo mogli izbjeći, što nam je danas potrebno...

Koliko u Srbiji danas živi svijest o tome što je zapravo htio Đinđić?

Ne mnogo. To je obično vraćanje o godišnjicama njegova ubojstva, moram reći često vrlo prigodno, od vlasti isto moram reći često neiskreno. Ali, ono što barem ja vidim kao suštinsko ostaje u drugom planu i to za mene nije neočekivano.

A to suštinsko je odnos prema ratu?

Tako je. Đinđić je rekao da nikad neće braniti zločin i da svaki zločin mora biti sankcioniran, ali da u tome očekuje i podršku društva. Nije on Srbiju tumačio Miloševićem. On je Miloševića tumačio Srbijom, on je govorio o tom širokom konsenzusu za jednog vođu koji bi narod poveo u rat za rješavanje nacionalnog srpskog pitanja kao državnog pitanja. On je to vrlo točno razumio.

Kako ste doživjeli podizanje spomenika Stefanu Nemanji?

To da se sada, kao prvo, krivotvori povijest, jer takav srednji vijek nije realno postojao, da se podiže taj spomenik i da se na početku 21. stoljeća vraćamo obnovi srednjeg vijeka kao ključnoj točki identiteta, to govori gdje smo. Tako je i osamdesetih godina sve počelo vraćanjem srednjem vijeku s nošenjem mošti kneza Lazara po cijeloj Srbiji, s pojačanom ulogom Crkve, s izjednačavanjem srpstva i pravoslavlja. Ako to i sada radite, to indicira da ste još uvijek u ćorsokaku povijesti.

Srpski liberali 1971. neprestano su govorili o opasnosti ne hrvatskog, nego srpskog nacionalizma. Politika čišćenja vlastite kuće bila bi vjerojatno i danas vrlo korisna na našim prostorima, zar ne?

Potrebno je sazrijevanje, stalno preispitivanje, kritička svijest i kultura sjećanja. Upravo čitam knjigu posvećenu 80. godišnjici rođenja Milana Kučana i duboko sam impresionirana tom zrelošću, kritičnošću slovenskog društva. Tu o Kučanu govori 85 ljudi koji imaju različita iskustva s njim. Ali, to je i opserviranje društva prije, tijekom i poslije osamostaljenja. Koliko su se i zašto se nisu ostvarili mnogi snovi, a što je ipak neupitno i što se moralo dogoditi na prijelazu osamdesetih u devedesete? To je zrelost društva koju jako cijenim. Ali, mi se ne rađamo ni kao pojedinci ni kao zajednice sa zrelošću. Mi je stječemo iskustvom, osvajanjem znanja i kritičkim razmišljanjem.