Nina Kurtela: Na mojoj izložbi svi mogu oprati i javni prljavi veš

Sjajna vijest da je hrvatska umjetnica Nina Kurtela u kategoriji mladih umjetnika osvojila Henkelovu nagradu (Henkel Award - Young Artist's Prize) s područja srednje i istočne Europe preplela se s projekcijom njezina filma "Transformance" koji je preksinoć prikazan u zagrebačkom kinu Europa i skorašnjom izložbom. Nekadašnja studentica na Nastavničkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti, uz bavljenje filmom te likovnim temama i akcijama, u Berlinu je završila i Studij za suvremeni ples.

Vaš eksperimentalni film Transformance neobičan je utoliko što nema glazbenu ili bilo kakvu zvučnu podlogu. Prikazuje vas kako kao jedini stalni lik stojite u jednom skladištu koje se svakodnevno preuređuje, a u brzom ritmu izmjenjuju se ljudi oko vas?

– Željela sam napraviti drukčiji film, da ima samo te vizualne kadrove. Svjesno je montiran bez zvukova, bez ikakve glazbe. Nisam željela cijelu priču opteretiti zvukovima. Tijekom pet mjeseci, koliko je trajalo preuređenje skladišta u plesni podij, samo sam jednom dopustila prijateljima da uđu na to gradilište i pogledaju što se radi. Samo je taj dio "režiran", dok je sve ostalo apsolutno vjeran dokumentarni materijal.

Ovih dana u Zagrebu ste prilično aktivni. Idućega ponedjeljka imate samostalnu izložbu u Galeriji VN?

– Taj mi je projekt posebno drag. U Galeriji ću improvizirati vešeraj, jednu socijalnu situaciju, apsolutno praktičnu. Svatko će moći donijeti svoj prljavi veš u Ilicu i oprati ga u "veš-mašini" sasvim besplatno.

Mislite li na ovu našu situaciju u Hrvatskoj u kojoj ima mnogo prljavoga rublja?

– Da, bit će moguće oprati sav privatni veš, javni veš. Zanima me transformacija situacije i prijelaz iz jednoga konteksta u drugi. Bilo je zamišljeno da ta praonica radi na žetone, kako se to obično vani radi, no morali smo drukčije. Kod nas u Hrvatskoj ne postoji ta kultura pranja rublja u zajedničkim praonicama. Tako da odete i platite pranje, a kući ponesete čisto rublje. Pozivam sve građane da tijekom dva tjedna zaista donesu u Galeriju VN svoje šareno ili bijelo rublje koje će moći ondje besplatno oprati. S desetak perilica, bit će to simulacija prave praonice, kao u onim poznatim američkim praonicama koje su dio svakodnevnoga života. Tvrtka Končar dala je perilice za izložbu. Zanimljivo mi je uspostaviti te nekakve žive situacije, hepeninge i reagirati prijenosom u novi kontekst.

Mladi umjetnici sve češće imaju više adresa?

– Relacija Zagreb - Berlin intrigantna mi je u zadnje dvije godine. Puno putujem. To može biti zabavno, ali nekad je i naporno. Volim se vraćati u Zagreb, ovdje raditi i pokazati svoj rad, jer sam, primjerice, za "Transformance" dobila potporu HAVC-a. Volim biti prisutna u Hrvatskoj, iako se često osjećam pomalo neshvaćenom jer djelujem u tom "međupolju" između vizualnih umjetnosti i plesa. S druge strane, umjetnička scena u Berlinu jako je zasićena, predozirana sadržajima koji zagađuju mentalnu okolinu. Ondje živi mnogo umjetnika koji donose hiperprodukciju radova. Nije mi toliko inspirativna sama umjetnost u Berlinu, za razliku od svakodnevnoga života koji nudi velike slobode.

"Transformance" je, inače,  završen u kolovozu, a već je prikazan dvaput u Berlinu, u Poljskoj, sada u Zagrebu. Očekujem još jedno prikazivanje ponovo u Poljskoj. To je performance u trajanju (Work in progress), a sniman je u jednom berlinskom skladištu tijekom punih pet mjeseci. Fotografski sam dokumentirala građevinske radove preuređenja garaže za kamione koja je zapravo poput naše Remize. Sada je ondje plesni centar. Svaki dan s točno odabrane pozicije snimala sam dvjesto fotografija, a onda sam od toga materijala napravila videozapis koji traje oko osam minuta. U tom se radu bavim relacijom između izvedbenosti, performansa, videa kao medija. Cijelo vrijeme se u tom prostoru ruše stari građevinski elementi, oko mene bruje strojevi, mijenjaju se radnici, gradi se novo. Jedino sam ja usred te gužve fizički ondje svaki dan, kaže Nina Kurtela.