Uobičajeno je da izvođači prvo objave novi album pa tek onda krenu na turneju. Istarska etnojazzerica Tamara Obrovac s novim je albumom “Canto Amoroso” napravila obrnuto; otišla je na pturneju, a album izlazi do kraja godine... S Transhistria Electric Ensemble 9. svibnja nastupa u zagrebačkom Industrial Vintage Baru.
Zašto ste izokrenuli uobičajenu praksu da novi album bude prvo objavljen pa tek onda promoviran?
– To je napravljeno namjerno. Okrenula sam to tako da smo prvo navježbali pjesme i prosvirali je s publikom, a tek onda odlučili snimiti.
Što ste time dobili?
– Time su pjesme dobile neke momente kojih ne bi bilo bez tog susreta s publikom. Dobili smo bolji, kvalitetniji i točniji izričaj. Budući da moj bend Transhistria Ensemble puno improvizira na živim svirkama, spontano smo dobili neke dijelove koji su postali dijelovi pjesama. I tako su ti susreti s publikom pomogli oblikovanju pjesama. A što se tiče samog objavljivanja albuma, ovaj sam puta odlučila malo više uzeti stvar u svoje ruke pa zato u ovom trenutku još nemam dogovor ni s jednom izdavačkom kućom, a nadam se da ćemo ulaskom u Europsku uniju, imajući na umu neku moju pristojnu inozemnu karijeru, naći inozemnog izdavača. To mi je primarna namjera s ovim albumom s obzirom na to da svi znamo da je diskografija u ovom trenutku u prijelaznoj fazi prema internetu, s kojeg je manje-više sve moguće downloadati. Tako ćemo sada objavljivati singl po singl, video po video, uskoro idemo svirati na jazz festivalu u Bremen. To je jedan od najjačih sajmova u Europi, pa se nadam da ćemo tamo pregovarati s nekima od izdavača.
Najavljeno je da se nakon električnog zvuka albuma „Neću više jazz kantati“ i gudačke intimističnosti „Madirose“ vraćate onome što ste radili prije posljednja dva albuma.
– Album zvuči kao nastavak faze albuma „Daleko je“ i nadogradnja matičnog zvuka Transhistria Ensemblea – bez gostiju, bez elektrike i gudača – tako da smo opet na tragu mediteranskog jazza. Zanimljivo je da su na albumu zastupljeni raznorazni dijalekti, a među kojima bih posebno izdvojila istrorumunjski ili žejanski dijalekt u pjesmi “Se me ra morta privari” koji se govori u Žejanama i Šušnjevici, vodnjanski dijalekt koji se govori u Vodnjanu, Fažani, Balama, Šišanu i Rovinju. Oba su dijalekta ugrožena i pred izumiranjem. Istaknula bih još istarski veneto dijalekt, dakle istarsko-talijanski dijalekt, a čak je dio jedne pjesme posvećen pijanistu Karenu Asatrianu, koji je Armenac i on je na armenskom napisao dio pjesme koja se zove „IstrArmenia“. A mogla bi se zvati i „Homeland“ jer govori o ljubavi prema vlastitoj zemlji, nostalgiji i o tome da se čovjek, kada je u inozemstvu, uvijek želi vratiti kući.
Kada sam pročitao da pjevate na istrorumunjskom, pomislio sam da je to neki vaš hibrid...
– Ne, ne, to je pravi dijalekt. Fantastičnog je zvuka i nevjerojatno je inspirativan baš za glazbu, a uzela sam dio stihova pjesnikinje koja živi u New Yorku, a rodom je iz Šušnjevice, Silvane Brkarić Krculić.
Hrvatski se etnoglazbenici dosta žale da su nepravedno getoizirani. Je li vama nešto lakše jer je uz etnopodručje vašeg djelovanja i jazz pa se možda otvaraj i veće prilike?
– Nije baš. Djelomice to možda stoji jer je jazz dio našeg izričaja, ali je i jazz sredina dosta zatvorena za jazz izričaj nego što je naš, oni su više za klasični izričaj. Tako da, koliko je to nama prednost, toliko je i mana. Mi zvučimo potpuno drukčije od velike većine klasičnih jazzera premda moram reći da se u Europi u posljednje vrijeme javlja dosta jazza sličnog onome što ja radim, a to je veza između improvizacije i tradicije.
Uglavnom, možete raditi vrlo sofisticiranu glazbu i živjeti od nje, što je rijetkost u nas?
– Mogu, ali ne radim 24, nego 28 sati na dan. Radim za filmove, kazalište, bavim se kompletnom logistikom i organizacijom, nastupam i bavim se uza sve to organizacijom Valamar Jazz Festivala. To je luđački tempo. Nema puno ljudi koji bi to mogli preživjeti. Zato ja i mogu živjeti od glazbe. Ne ne znam kako dobro, nije to ozbiljan novac kakav bi trebao biti s obzirom na količinu posla koji obavim, ali nakon 15 godina što nisam zarađivala ništa sada se nešto i zaradi.
Valamar Jazz Festival na čijem ste čelu ulazi u četvrtu godinu. Je li postigao svoj cilj, dizanje turističke potrošnje i kakoje recesija utjecala na njega? Kako stvari idu kod nas, čini se već samim uspjehom da još nije ukinut...
– Mislim da je postigao cilj. To je dugotrajan proces; za četiri smo godine napravili puno, ali naravno da može još bolje. Stvaranje navike publike traje godinama, međutim ja sam zadovoljna. Poreču je takvo što bilo nužno, ne kažem da je to morao biti baš jazz festival, ali sigurno mu je trebalo bolje definiranje kulturne ponude. Mislim da je u kombinaciji zadovljavanja svih čula u ponudi odličnog ambijenta, odlične hrane i pića, da je taj festival pun pogodak. Naravno, i mi zbog recesije imamo manji budžet, ali se snalazimo vodeći ponajprije računa o kvaliteti programa za koji sam i odgovorna.
Manje je poznato da ste sociologinja...
– He, he...
Kako kao sociologinja tumačite trenutak u kojem živite u kojem nam se jedna za drugom gube nade da će uskoro biti bolje?
– Kao prvo, ja sam još uvijek apsolventica sociologije... Nakon druge godine odnio me jazz, ali sam uspjela stići do apsolventure. A što se sadašnjeg trenutka tiče, s obzirom na to da već godinama ne pratim stručnu literaturu, radije bih govorila kao građanka koja ima možda nešto malo veća kulturološka znanja. Moj je osjećaj da sistem na koje počiva kapitalizam doista prelazi sve granice. Moram priznati, gotovo kao da osjećam miris revolucije kojoj inače kao osoba niam sklona niti sam sklona političkom djelovanju. Međutim, na koji je način raspoređeno bogatstvo i na koji se način gomilaju virtualne nule, a koliku je cijenu za to platio mali, tzv. obični čovjek i građanin, to je postalo doista previše na globalnom nivou. Mislim da to jednostavno ne može dugo opstati na ovaj način, barem što se tiče dio civliziranijeg dijela svijeta. Dakle, u Europi i državama koje su već dugo u tom sistemu. S druge strane, tijekom povijesti se već pokazalo da stvari idu gore-dolje: naši životi na žalost čine dio silazne putanje, ali ne vidim mogućnost da se uzlazna putanja dogodi ako se ne nađu regulatorni mehanizmi za način stjecanja profita koji bi trebao biti ograničen općim dobrom. Baš sam jučer gledala neki dokumentarac o strašnom životu u Španjolskoj i o besmislenim ulaganjima u stanove koji stoje prazni samo i isključivo zbog zarade. Toliko toga države moraju regulirati, ne može profit biti mjerilo svega jer sada tržišna ekonomija gotovo apsolutno vlada. Više ništa nije bitno, nikakva ulaganja u boljitak, ništa što ne donosi profit. To je bit problema.
Zamolio sam vas za komentar o sadašnjosti i zato što ste sudjelovali u kampanji predsjednika Josipovića u band-aidu s pjesmom „Novo vrijeme“ pa me zanimalo mislite li i danas da je došlo neko „novo vrijeme“ ili je ostalo, kao što kaže nastavak pjesme, „staro stanje“.
– U tu sam kampanju išla prije svega zbog čovjeka Ive Josipovića i osobnog duga njemu. To je čovjek koji mi je kao predsjednik Hrvatskog društva skladatelja pomogao da objavim svoj prvi CD. I to u vrijeme kada nitko nije pojma imao tko sam niti je li išta vrijedim. On je na osnovi isključivo moje glazbe zaključio da to vrijedi i da Društvo skladatelja želi stajati iza mog CD-a. To je za mene bio ključni trenutak, da se tada to nije dogodilo, tko zna što bi bilo dalje. Tako je to bio dug prema njemu. Što se trenutačnog stanja tiče, doista ne mogu procijeniti kolika je šteta učinjena u proteklih 20 godina, a sigurno je velika, i koliko je sada potrebno znanja, strpljenja, koncentracije da se to popravi. Ja to zaista ne mogu procijeniti jer moje poznavanje globalne ekonomije i makroekonomije jednostavno nije dovoljno. Ne poznajem to, ali na žalost čini se da je situacija takva da nema nekih značajnijih promjena. Ne želim nikoga ni braniti ni napadati, ali izgleda da su sve tranzicijske zemlje imale slične probleme s makrokapitalom, sve su se morale prodati, sve su morale proći kroz stanja koja se na međunarodnom bankarskom tržištu ne mogu izbjeći. Meni se jako sviđa fiskalizacija, jako sam sklona tome da se nešto radi za zajednicu. Velik je problem što naši ljudi jednostavno nemaju svijest o zajedničkom, a istodobno jamramo da nam ne ide dobro. To ne ide zajedno. Švedska i Danska imaju golem postotak poreznog odvajanja u zajedničku blagajnu, ali zato je njihov standard fenomenalan: od vrtića do svih socijalnih elemenata.
Sad je to pitanje kokoš ili jaje – tamo ljudi daju jer im se vraća, kod nas ljudi varaju državu i vode sivu ekonomiju jer to neće biti uloženo gdje treba, nego će biti pokradeno.
– To je svakako tako. Krade li se sada manje nego prije, takve rezultate još uvijek nemamo. Nekada sam jako patriotski raspoložena i jako mi je žao što u ovako lijepoj zemlji nemamo više organizacije i pameti. Često me to muči. Ali da sad mogu izreći neki pametan sud o svemu tome, ne mogu.
Vrijeme je uoči lokalnih izbora. Je li vas tko zvao za nastupe u kampanjama?
– Ne, svi znaju da sam apolitična i da to ne radim na takav način. Bavim se svojim zavičajem i svojom zemljom u sklopu svog posla. I to je, smatram, jedino smisleno. Ne znam koji bi to trenutak morao biti da se politički aktiviram... Vjerojatno da se digne pobuna protiv kapitalizma, onda bih vrlo brzo skočila s uzdignutom zastavom!