Hrvatsko narodno kazalište izvrsno je podnijelo potres u Zagrebu, osobito s obzirom na velika oštećenja koja su pretrpjele okolne zgrade poput Muzeja za umjetnost i obrt ili Pravnog fakulteta.
– Štete su gotovo neznatne, riječ je o doista manjim oštećenjima. I sam statičar koji je tri dana nakon potresa obišao zgradu i proglasio je „uporabljivom bez ograničenja“ bio je iznenađen u kakvom je dobrom stanju kazalište koje se gradilo krajem 19. stoljeća – rekla nam je intendantica Dubravka Vrgoč. Ali kazalište je živ organizam kojem je zgrada samo okvir, a život tog vitalnog i vrlo produktivnog kolektiva bio je, poput svijeta oko njega, znatno usporen ili gotovo zaustavljen i prije potresa. Barem se tako čini u vrijeme otkazanih predstava i svih okupljanja. No, kao i u slučaju mnogih drugih institucija, pa i kulturnih, aktivnosti su samo raspršene na mnoge lokacije, ponajviše domove umjetnika.
– Već nekoliko dana nakon što je zatvoreno kazalište, dakle u tjednu kada su se na dnevnoj bazi izmjenjivale mjere zaštite, odlučila sam da naši umjetnički ansambli ostanu raditi kod kuće. Konkretno, to je značilo da orkestar, zbor i solisti uvježbavaju dionice za nadolazeće operne premijere naših međunarodnih koprodukcija. Riječ je o Offenbachovoj operi „Fantasio“, rađenoj u koprodukciji s pariškom Operom Comique i „Smrti u Veneciji“ Ive van Hovea u koprodukciji s Toneelgroepom iz Amsterdam, Barbican Theatreom iz Londona i Théâtre du Châtelet iz Pariza. Dramski umjetnici nastavljaju kod kuće s priprema za novu predstavu rađenu po romanu „Kafka na plaži“ Harukija Murakamija, dok baletni umjetnici također vježbaju kod kuće. Tehnika je još radila tjedan dana u dežurstvima, kao i administracija, a sada su u zgradi dežurni vatrogasac i kotlovničar. Svi su naši ravnatelji, Jakovina, Buljan i Motadelli, s umjetnicima su u stalnom kontaktu, a radeći kod kuće, pripremamo i programe za nove sezonu – kaže Vrgoč.
Naravno, precizno planiranje još je uvijek nemoguće dok se ne vidi kada će i kako pandemija koronavirusa završiti, a s njom i sve uvedene mjere, uključujući i zatvaranje kazališta za umjetnike i publiku.
– Nemam nikakve procjene. Kada smo zatvarali kazalište, objavili smo da ga planiramo otvoriti 17. travnja, ali danas više nisam sigurna da će to biti taj datum. O tome će ovisiti i hoće li se premijerne predstave planirane za ovu sezonu pomicati u sljedeću. Riječ je o plesnoj predstavi „Ponos i predrasude“ koja je trebala biti premijerno izvedena 27. ožujka, dramskoj premijeri Murakamijeva romana „Kafka na plaži“ te opernim premijerama Offenbachova „Fantasija“ i „Smrti u Veneciji“. No mi imamo plan A, plan B i plan C. Svakako će program nove sezone biti objavljen u svibnju, a vjerujemo da ćemo u lipnju krenuti i s prodajom pretplate za novu sezonu – optimistična je Vrgoč.
Kao i mnoge druge kulturne ustanove, tako je i zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište samo nekoliko dana nakon fizičkog zatvaranja intenziviralo svoje aktivnosti u virtualnom svijetu gdje također nije izostao veliki odaziv publike, i to s raznih strana svijeta.
Terapeutska uloga
– Na prijedlog glavnog urednika 24 sata Gorana Gavranovića, koji mi već godinama predlaže da predstave prikazujemo online, skupila sam više od tridesetak snimki predstava, koje je za potrebe kazališta u posljednjih pet sezona snimao Croatia film, te smo ih počeli prikazivati na YouTube kanalu 24 sata, web-stranici 24 sata i Facebook stranici HNK i 24 sata. Već prvo prikazivanje naše kultne predstave „Tko pjeva zlo ne misli“ izazvalo je iznimno veliki interes gledatelja. Predstavu je u pet dana vidjelo više od 80 tisuća gledatelja, a javljali su se gledatelji iz cijele regije, ali i Argentine i Amerike. Nakon toga smo prikazivali „Labuđe jezero“, „Eru s onoga svijeta“, „Ljude od voska“, „Zrinjskog“..., a nastavit ćemo s brojnim opernim, dramskim i baletnim naslovima te s nekima od programa Filozofskog teatra. Na taj način ne samo da ćemo nastaviti kontakt s našom publikom, poremećen strahotom koronavirusa, nego ćemo, vjerujem, dobiti i neku novu publiku, onu koja nikada do sada nije dolazila u HNK. Osim toga, nije li time kazalište ponovno dokazalo i svoju terapeutsku ulogu, koju je imalo kroz stoljeća, pomažući ljudima da prebrode mnoge krizne situacije? Ova je svakako specifična jer ne dopušta ljudske kontakte i time zatvara kazališta, ali u svijetu novih tehnologija i za to je pronađen izlaz – rekla nam je Vrgoč.
Međutim, osim novih prilika, pandemijska krizna situacija donosi i nove izazove i bojazni, uključujući i ugroženu egzistenciju mnogih slobodnih umjetnika.
– Kao i u svakoj kriznoj situaciji, mislim da je iznimno važno za društvo da očuva svoje kulturne institucije, koje se upravo u takvim situacijama i pokažu iznimno krhkima. Naime, čini se da u ovakvoj epidemiološkoj krizi koja nužno povlači i očekivanu gospodarsku krizu kultura nije prioritet. Treba očuvati radna mjesta, ulagati u zdravstvo i obrazovanje. No pri tome se nikako ne smije zaboraviti na kulturu. Treba pomoći slobodnim umjetnicima da opstanu na „tržištu“ koje će se bitno promijeniti i nužno smanjiti, no treba pomoći i institucijama da održe onu umjetničku razinu koju su do sada postizale. Pomicanjem kulturnih institucija na društvenu marginu, što nije rijedak slučaj u kriznim vremenima, čini se velika šteta koja se možda na samom početku ne može ni predvidjeti. Upozoravala sam već i prije na zatvaranje kazališta u vremenu ekonomskih kriza. Italija tako prije nekoliko godina pamti zatvaranje velikih opernih kuća. Kao što smo i sami vidjeli, kazalište se može zatvoriti u samo jedno poslijepodne, a onda treba mnogo truda i ulaganja da bi se ponovno otvorilo. Kod nas se to neće dogoditi. No i same kulturne institucije dužne su promišljati svoju funkciju u izmijenjenom društvu. Sigurna sam da po mnogo čemu vrijeme nakon koronavirusa i vrijeme prije njega neće biti isto, stoga se moramo za to pripremiti. Treba osvijestiti našu poziciju u novim prilikama, uspjeti se prilagoditi, prepoznati imperative novog doba i ponuditi onu umjetničku praksu koja će odgovarati drugačijem vremenu i izmijenjenim ljudima u njemu. Naime, i prije ove strahote bilo je vidljivo da se nešto bitno u svijetu mijenja i bez toga da imamo potpunu svijest o toj promjeni. Čehovljanski likovi rekli bi „staro je prošlo, novo nije došlo“, dok bismo mi osjećali da je stari model istrošen i da je ispred nas neko očekivano snalaženje u prilikama koje još uvijek ne možemo ni nazrijeti i čije dimenzije ne možemo razumjeti. Čini mi se da je ovo „koronavrijeme“ po mnogočemu ubrzalo tu tranziciju – iznosi nam Vrgoč svoja razmišljanja dodajući kako su joj naša pitanja pomogla da barem na jedan dan svrne misli s epidemije na druga, ništa manje važna pitanja.
S obzirom na njenu izvrsnu povezanost i umreženost s međunarodnim kazališnim institucijama i umjetničkim svijetom, zamolili smo intendanticu HNK da nam opiše kako se, prema njenim iskustvima i spoznajama, taj svijet nosi s novonastalom situacijom i koje ideje i odgovore nudi u situaciji zatvaranja većine država u vlastite granice.
Bespotrebno histeriziranje?!
– U početku je kazališni svijet bio zatečen. Prije nešto više od tri tjedna trebala sam putovati u Pariz na sastanak europske kazališne mreže Prospero. Kada sam molila da odgodimo sastanak i kada na njega konačno nisam otišla, moji kolege iz Belgije, Švedske, Poljske i Francuske na mene su se gotovo naljutili. Čak su mi predbacivali da bespotrebno histeriziram i unosim paniku. Kazališta su tada u Parizu još radila, u Odeonu su, primjerice, imali rasprodane predstave za sljedećih šest tjedana. Naše gostovanje u bruxelleskom Bozaru s „Tri zime“, koje je trebalo biti 21. ožujka, odgođeno je tek nekoliko dana ranije jer se njihov program nesmetano do tada odvijao. A onda je odjednom sve stalo, u jednom poslijepodnevu. Najprije su zavladali šok i nevjerica, a potom su krenula razna kazališna snalaženja i ideje. Neka su kazališta na svojim web-stranicama samo objavila poruku: “Vidimo se uskoro!”, dok su druga pokrenula online programe pod raznim nazivima kao što su „Predstave u vašem dnevnom boravku“, „Kazalište na kauču“, „Za cijelu obitelj“... Počela su predstavljati „videoarhive“, neka su kazališta slala videoporuke koje su umjetnici snimili u svojim domovima i tako nastavili komunicirati s publikom, a u Francuskoj je čak organizirano da se glumci javljaju na telefon i čitaju poeziju onome tko ih nazove. Uspostavljene su direktne linije između gledatelja i umjetnika. Dakle, ono što se činilo najvažnijim bilo je očuvati na bilo koji način komunikaciju između kazališta i publike. U ovim prilikama doista je čudesno da se usprkos zatvorenim kazalištima ta komunikacija održala. Granice su zatvorene. Ne možemo putovati, i to ne samo iz jedne zemlje u drugu, ne samo iz jednog grada u drugi, nego čak iz svoje kuće ne možemo otići do kuće svojih prijatelja. A bez obzira na to i usprkos svemu možemo se osjećati kao da smo u pariškom, berlinskom, amsterdamskom ili bilo kojem drugom kazalištu gledajući njihove predstave. To nam je još jednom pokazalo da teatarske granice, za razliku od onih geografskih, zapravo danas ne postoje – kaže Vrgoč i ističe da se takvu praksu treba sačuvati i nastaviti i u vremenu nakon koronavirusa.
Zagrebačka intendantica nije povezana samo s umjetničkim institucijama i udrugama nego i s umjetnicima, istaknutim suvremenim autorima od kojih se također očekuje odgovor na zbivanja bez presedana. Ova situacija došla je prebrzo, dramatično je odjeknula i zatekla sve, pa i umjetnike koji još i nisu uspjeli reagirati, stoga je o recentnim stvaralačkim odgovorima, kaže Vrgoč, još prerano govoriti. Ali oni se svakako očekuju, pa i u samom zagrebačkom HNK gdje su natječaj za otkup suvremenog dramskog teksta, koji je trebao završiti 1. travnja, prolongirali do 15. svibnja.
– Odaslali smo poruku: “Ostanite doma i pišite tekst za HNK.” Bit će zanimljivo vidjeti hoće li pisci upisati ovo vrijeme i ovu situaciju izravno u dramske tekstove – znatiželjna je Vrgoč.
U “razgovoru” koji smo vodili dopisno, kako i priliči vremenu ograničenih socijalnih kontakta, Dubravku Vrgoč pitali smo i za njeno viđenje svijeta nakon korone.
– Nekako sam sigurna da će se svijet morati „resetirati“. Nemoguće je da jednog dana izađemo iz naših domova, uđemo u tramvaje, dovezemo se do posla i ponašamo se kao da ništa nije bilo. Jer, osim nas samih, naših trauma koje nosimo u sebi, osim specifičnog iskustva kakvo nitko nikada prije nije upoznao, i taj svijet više neće biti isti. Tek ćemo morati pričekati da vidimo koliko su nas promijenili strah, izolacija, nemogućnost dodira s drugima, drugačije poimanje vremena... a zasigurno su nas već promijenili, o tome nema dvojbe. Čak ako izuzmemo ekonomsku krizu koja nas nedvojbeno čeka te repozicioniranje društvenih i osobnih prioriteta, ostaje nam vrijeme pribiranja u kojem ćemo morati odgovoriti na pitanje – jesmo li, prolazeći kroz ovu izvanjsku nesreću, postali i bolji ljudi? Ne vjerujem potpuno u neke kolektivne katarze, jer je i ovo vrijeme koje živimo u svojim dnevnim sobama pokazalo da zlo nije nužno utihnulo, ali vjerujem da ćemo se u većini slučajeva okrenuti nekim drugim vrijednostima i iznaći iznova onu tako potrebnu moralnu vertikalu u sebi – govori Vrgoč odmah otvarajući i pitanje hoće li čovječanstvo, prilagođavajući se ovim izvanrednim okolnostima, možda evoluirati ili barem bitno promijeniti svoje poimanje svijeta u njegovoj cjelini i globalnoj cjelovitosti?
Moramo evoluirati
– Teško je reći, ali mislim da je nesreća s kojom smo suočeni ipak toliko velika da bismo morali evoluirati. Borimo se protiv nevidljivih neprijatelja, u slučaju Zagreba čak s dva, virusom i potresom, koji nas mogu zateći u bilo kojem trenutku i protiv kojih trenutačno nemamo nikakvu obranu. Čak nam je zabranjeno da taj užas s kojim smo suočeni dijelimo u fizičkom prisustvu s bliskim ljudima. Situacija je doista nepoznata i, nadam se, neponovljiva. Ali vrlo je važno i to što je ta situacija globalna na način kakav svijet do sada nije iskusio. To iskustvo nas poziva na snažnu kolektivnu solidarnost koja ne bi trebala poznavati ni geografske ni ekonomske strane svijeta. Na nama je da pokažemo koliko smo zapravo u ovom vremenu, sjedeći zatočeni u svojim domovima, naučili – rekla je.