Jedan od iščekivanijih filmova Zagreb Film Festivala koji konkurira za Zlatna kolica svakako je film “Teret” srpskog redatelja Ognjena Glavonića. Koproducent je i Hrvatska, nastajao je godinama što ne čudi znamo li da se bavi, doduše minimalistički i nimalo eksplicitno, tematikom zločina na Kosovu počinjenih za Miloševićeve vladavine i masovnih grobnica Albanaca u Srbiji. Radnja prati vozača Vladu (glumi ga Leon Lučev, za ulogu nagrađen Srcem Sarajeva) koji s Kosova u Beograd prevozi misteriozni teret. Sumnje u njegov sadržaj postaju teret i njemu samome u smislu osjećaja sudjelovanja u nečem jako lošem. S Ognjenom Glavonićem razgovaramo uoči današnje hrvatske premijere filma.
Prije desetak godina, kao student, slučajno ste naišli na tekstove u kojima se spominje masovna grobnica u policijskoj bazi između Zemuna i Batajnice. Što je jednog mladog redatelja potaknulo da progovori o toj temi?
Prvi sam put za to saznao 2009. na internetu, a više od samih članaka zanimljiva mi je bila šutnja o toj temi i neznanje među ljudima. Počeo sam se raspitivati i shvatio da nitko ili ne zna ili nije zainteresiran znati više o tome. Baš iz te želje da se o tome ne šuti i da se ne skreće pogled u stranu nastao je film. Gledali ste ga pa vjerojatno shvaćate da mi je puno važnije bilo da napravim nešto više od onoga što sam čuo i o čemu sam puno istraživao, više od jedne priče, događaja, jedne stvari. Prethodi mu moj dokumentarni film “Dubina dva” na istu temu tako da, kad sam se poslije njega vratio scenariju “Tereta”, dobio sam želju da u njega unesem više svojih sjećanja i iskustava iz te 1999. kada sam imao 14 godina.
I po čemu vi pamtite tu 1999. i NATO-ovo bombardiranje?
Sjećam se straha, paranoje, ali i velike solidarnosti među ljudima. Ali i toga da mi je tada bilo važno i to što sam počeo otkrivati glazbu. Tako sam i film zamislio kao sudar svojih sjećanja, slika i zvukova iz djetinjstva s onim pričama i slikama koje nisam mogao čuti i vidjeti jer su bile kontrolirane. Za mene je tada to bombardiranje i bilo to, zvukovi, opasnost i slike koje su stvorene strahom, a film nastaje u dodiru toga s onim što mi je u mojoj zemlji bilo prešućeno i zabranjeno kao što su slike tih zločina koje nitko nije mogao vidjeti.
Kakva je danas situacija kad je riječ o toj šutnji, je li film utjecao na promjenu shvaćanja tematike?
U Srbiji je premijera filma tek za dva tjedna na Festivalu autorskog filma u Beogradu.
Kakve reakcije očekujete od srpske javnosti?
Prije svega očekujem da ljudi film pogledaju pa da donesu svoj stav. Pisane su i recenzije o filmu koje potpisuju autori koji film nisu gledali, što mi je fenomen zanimljiv možda za moj neki budući film. Uglavnom, kao da se puno radilo na tome da ljudi ne vide taj film, da ga se uništi, da se ljudi koji ga žele gledati unaprijed osude kao da su i oni sudionici u toj nekoj navodnoj izdaji ili antisrpstvu, za što osuđuju i film. Onima koji ga nisu vidjeli vjerojatno smeta što se u njemu progovara o temi o kojoj bi velika većina voljela da se ne govori.
“Teret” je i triler i drama i ratni film. Financiranje je trajalo gotovo sedam godina, i to uglavnom, kazali ste, iz nefilmskih razloga. Što ga je otezalo?
Na kraju smo dobili novac i od srpskog fonda. No i ta mala podrška dovela je do toga da napadi koji su bili usmjereni na film i na mene budu usmjereni i na Filmski centar Srbije. Uglavnom, sredstva na natječajima u Srbiji nismo dobili šest godina, odbijani smo osam puta i uvjeren sam da je razlog za to tema filma, ali i sam filmski stil, rukopis, oblik.
Je li vam se ikada obratio itko iz političkog vrha Srbije vezano uz film?
Ne. Mi koji se bavimo umjetnošću u Srbiji nekako smo nevidljivi te nas ne smatraju opasnima. Mnogo je opasnije kad krenu priče u medijima i s te strane film je u biti i uspio jer se o njemu više priča nego što će ga ljudi vidjeti. Na taj način se dodatno otvara njegova tema, daje joj se glas i više ljudi će čuti nešto o svemu tome makar i ne pogledali film.
Netko tko ne poznaje političke prilike i povijest u regiji teško uopće gledajući film može zaključiti o čemu se točno radi. Nema vremenskih odrednica, imena, nacija, samo slutnja nečeg lošeg.
Tako je. U filmu me zanima ono što nije prikazano, što je nagoviješteno. Smatram i da neke stvari nije moguće adekvatno predstaviti na filmu, ili filmom. Ali mislim da se jednim djelom, jednim detaljem, može govoriti o biti i cjelini onoga što je teško prikazati u svoj svojoj težini, dubini i širini. Nisam htio koristiti film kao poligon za distribuciju informacija, kao pokušaj objašnjavanja i prepričavanja zločina i razloga zbog kojih oni nastaju. To bi bilo uvredljivo. Niti sam želio filmom dijeliti povijesne i moralne lekcije. Time što sam izbacio dosta konteksta iz filma nadam se da sam uspio ljude više uvući, zainteresirati, možda natjerati na određena pitanja, da kroz njega prepoznaju i nešto što nose u sebi ili nešto iz svoje povijesti i iz svoje zemlje.
Na koji su način povezani “Teret” i “Dubina dva”?
“Dubina dva” je nastala tijekom istraživanja za “Teret”. Teret sam godinama pokušavao isfinancirati, u jednom trenutku pomislio sam da ga nikada ni neću uspjeti snimiti, a istraživanje je donijelo mnogo priča i detalja koje nisam htio utrpati u samo jedan potencijalno budući film, koji je u suštini minimalistički. U međuvremenu je taj materijal poprimio novi oblik i drugi glas i shvatio sam da tu ideju koju sam imao mogu izvesti bez puno produkcije i novca te je za desetak dana 2015. snimljena “Dubina dva”. Taj film je dosta pomogao da ljudi povjeruju da mogu izvesti nešto dobro i da financijski uđu u snimanje “Tereta”. Snimljen je na lokacijama na kojima su se događale stvari povezane s tim zločinom i čujemo glasove svjedoka. Dakle, slično kao i s “Teretom”, puno se toga događa u glavi onoga tko film gleda jer računam na aktivnije sudjelovanje publike. S tom pričom koja je i o tome što znači biti sudionik bilo mi je bitno da i ja od publike napravim sudionike u otkrivanju istine tijekom tih sat i pol filma.
Kako je na vas utjecao rad na ovoj priči?
Mnogo je godina prošlo i od trenutka kada sam prvi put čuo za to i od trenutka kada sam odlučio snimiti film o tome do samog snimanja filma. U jednom trenutku morate sve to ostaviti sa strane jer, ako stvarate iz rane ili poljuljanosti, unosi se previše sentimenta, zauzimanja strana, moraliziranja i patetike, a ja sam baš htio da toga svega nema. Ali kako god, nadam da sam kroz rad na ovome na neko vrijeme, nadam se zauvijek, zatro svako nacionalističko i fašističko sjeme u sebi samom, a mislim da svatko od nas to u sebi nosi i da je samo pitanje čime ga zalijevaš.
Pogledajte video: Uspon i pad meksičkog Pabla Escobara, Joaquina "El Chapa" Guzmana
No dobro, čovjek je priznao da se o toj temi šutilo i skretalo pogled u stranu u Srbiji......ima takvih tema još....pomalo prika pomalo....