Poker kao životni izbor

Znao je da je poker igra u kojoj sve dobivaš ili sve gubiš, pa ipak, često ga je koristio kao životni izbor. Stajao je nasred trga u Samoboru dok se mnoštvo oko njega glupiralo u maskama prinčeva i princeza, raznih životinja, likova iz aktualnih političkih događanja, serija, crtića. I sam se maskirao, i to u grofa Livadića, davnog vlasnika dvorca u tom malom gradiću, koji je od jučer postao središtem karnevalske zabave ne samo Samoborki i Samoboraca, već i onih iz bliže i daljnje okolice. Na sebi je imao crni frak, cilindar, bijele rukavice, lakirane cipele, periku koja je prekrivala njegovu sijedu kosu, pa se doimao mlađim. Sve ga je to vratilo u onu noć prije petnaestak zima kad je također bio grof Livadić, a ona grofica Livadić. Učinilo mu se da i sad vidi njezinu dugu, srebrnu haljinu, krznenu stolu, uvojke i crvenu masku preko lica. Drži ga nježno za podlakticu i gleda zaljubljenih očiju, dok se oko njih kreštavo glasaju svrake iz povorke maškaranih. Odjednom je pritisak na podlakticu ojačao sve do neugode, čak boli. Kad, to ga je za podlakticu stiskao sam Vrag. Crne ruke, garavo lice, crna perika, crveni plašt, obrazina ispod koje su prijeteći svjetlucale zjenice: „Mislio si da te neću prepoznati?“, cijedio je riječi između sve jačeg stiska, „samo cvili, boli te, a mene ne boli što mi ne vraćaš novac, gnjido jedna, tri dana, ha, pa onda vraćaš s kamatama, ti ušljivi štakoru, mislio si da mene možeš prevariti, slomit ću ti ne samo ovu ruku, već i onu drugu ne doneseš li kroz najkasnije tri dana novac! Osam tisuća eura, rekao si, i ti ćeš ih upeterostručiti, je li, i garantiraš svim što imaš, a kako čujem ništa nemaš! I kad je već mislio da će mu Vrag uistinu slomiti ruku, bol je popustila. Okrenuo se, ali Vraga više nije bilo. Istina, bilo je na Trgu i drugih vragova, ali tko bi među tolikima prepoznao pravoga. Oznojio se. Po čelu, ispod pazuha, pa čak mu je i donji veš postao mokrim. „Tebi nije dobro?“, upitala ga je crnka pored njega s kojom u posljednje vrijeme živi. Nije odgovorio. Nastavio je misliti na noć u kojoj su on i njegova draga, prerušeni u Livadiće, tumarali istim ovim ulicama, slušali muziku, cupkali u malim dvorištima uz Poker kao životni izbor vruće vino i kestene? Sjetio se da su jedne godine osvojili nagradu za najbolji plesni par restorana „Lavica“ – on, koji je imao dvije lijeve noge – ali s njom, s njom je sve postajalo tako jednostavno i lako – a druge, u Pivnici, ona kao suncokret, a on kao poljski radnik, zaradili su i kolut dimljenih kobasica oko vrata. Nakon toga su se dugo, dugo grlili i mislili o vječnosti. Međutim, za njima je ostala jedino sudska parnica (koju je izgubio jer se ona, prokletnica, nikad nije rastala za razliku od njega, koji se rastao) i stan po pola, jer je i onda i sad, uvijek, nastojao unovčiti njihovu ljubav. Što mu je preostalo? Imao je djecu, djeca su ostala s majkom, radnička obitelj, on umirovljenik , priučeni učitelj tenisa, trebala su obuću, odjeću, knjige, pa nikad nije htio riješiti pitanje svoje polovice nadajući se da će se ona ili vratiti ili ga isplatiti. Tako, i petnaest godina kasnije, na vratu mu je bio dug za parnične troškove, stan koji mu ništa nije pridonosio, majka mrtva, otac također, s bratom ne razgovara, kći u Americi, sin služi kaznu zbog čovjeka kojeg je u pijanom stanju pregazio, a on kod nekakve ženske koja ga ucjenjuje seksom zbog hrane. Da je barem prihvatio iznos koji mu je bio ponuđen, ali ne, morao ga je povisiti i još posuditi tih osam tisuća od samoga Vraga i onda je ona odustala od kupnje i što će on sada? S jedne strane drži ga Vrag, a s druge ponos. Mora se nagoditi, hitno. Jer novca nema! U uho mu je kreštala jedna od svraka, nešto kao: „Vidite vi ove političare, samo nas varaju, sve je isto, a oni glođu janjetinu, ližu školjke, tamane praščiće, otimaju našu djedovinu i još nam je na čelo zasjeo stranac nakon tolikih godina povijesti i ratova za slobodu. Gdje si, Matija Gubec, probudite ga, probudite ga!“, i druge su svrake svrakale, ljudi su vriskali, vragovi se naginjali, jedan posebno. Kroz svu tu buku do mozga mu je dopro glas: “Čovjeku je pozlilo, maknite se ljudi, zovite Hitnu, neka žena je plakala, pomozite mu, pomozite!“ Pokušavao je razabrati tko to plače, ponadao se, možda ona, njegova jedina ljubav, ali nije više imao kad, jer ga je Vrag, cereći se, već odvlačio u podzemlje.