Tog 29. rujna 2013. godine ispisano je novo poglavlje u povijesti hrvatskog stripa, kada je na tržište izašao prvi broj Večernjakove Strip revije, koja upravo ovih dana obilježava svojih prvih, okruglih deset godina. Iza tog velikog uspjeha krije se ime urednika Mladena Novakovića, zaslužnog za izlazak čak 121 izdanja danas ugledne revije, koja pred čitatelje izlazi svakog zadnjeg ponedjeljaka u mjesecu, skupa s Večernjim listom. Povrh ove djelatnosti, Novaković je iznimno svestrana osoba, po profesiji fizičar, pasionirani stripaš i kolekcionar koji je od propadanja spasio tisuće originala velikana hrvatskog stripa poput Maurovića, Neugebauera, Radilovića i Bekera.
U nedostatku prikladnog muzejskog prostora, ponajviše u prostorijama redakcije Strip revije trenutačno čuva tisuće i tisuće strip-tabli, a dio svoje vrijedne i bogate kolekcije podijelio je s čitateljskom publikom Večernjeg lista. No ideja o osnivanju centralnog mjesta očuvanja, valorizacije i popularizacije hrvatskog stripa u našem glavnom gradu još uvijek je njegovo nedosanjano životno djelo, o čemu govori u intervjuu za Večernji list.
Kako je počela priča o Večernjakovoj Strip reviji?
Te 2007. osnovali smo udrugu Stripforum s idejom da se okupljamo, družimo, izmjenjujemo stripove i da probamo nešto pokrenuti. Prvi broj Stripforumove Strip revije izašao je 2009. i uspjeli smo izdati 16 brojeva u kojima smo objavili mnogo remek-djela domaćih i stranih autora, među njima i puno rariteta koji su prvi put reprizirani nakon premijernog objavljivanja prije mnogo godina, kao i puno tekstova na temu stripa koji su zapravo otkrivali povijest hrvatskog stripa koja nikad nije sustavno obrađena. Štampali smo 500 do 600 primjeraka, sami financirali i distribuirali putem Tiska, ali to je bilo premalo jer smo sanjali masovno. Kada sam u novootvorenoj striparnici Lastan upoznao Dražena Klarića, glavnog urednika Večernjeg lista, dogovorili smo zajednički "nosač aviona", da redakcija bude "nosač", a mi "avion", odnosno da Večernji odradi tisak i distribuciju, a moja ekipa sve ostalo. U rujnu 2013. počeli smo suradnju s Večernjim listom i to je bila ideja koja funkcionira, evo već deset godina.
Kako se Strip revija mijenjala tijekom posljednjih deset godina?
Bazično je ostala ista. Bila je ideja da idu klasični stripovi, da ne bude ciljana publika koja voli primjerice avangardni strip ili karikaturalni ili moderni, kao i superheroje, nego da Revija pokrije cijeli spektar, od dječjeg do ozbiljnog stripa i koristili smo ono što možemo kupiti. Naime, veliki, komercijalni izdavači pokupuju sve moguće naslove i izdaju ih u obliku albuma pa mi ne možemo doći do prava. No ostalo je puno klasika kao što su Maurović, Radilović i Neugebauer, rijetkih stripova koje nove generacije ne poznaju.
Što je sve stalo u tih deset godina, kakvim se uspjesima i remek-djelima svjetskih legendi stripa možete pohvaliti?
Ono što nitko ne objavljuje su naši domaći autori, mi smo objavili gotovo cijeli opus Julesa Radilovića, Andrije Maurovića, Borivoja Dovnikovića Borde ili Ivice Bednjanca i to je veliki uspjeh. Imamo puno premijera stranih stripova jer smo u dobrim odnosima s Ervinom Rustemagićem iz Strip Art Featuresa, koji nam ustupa primjerice Hermanna i njegove nove stripove, imamo Waltera Neugebauera, čiji Winnetou od 1963. nikad nije, osim u Njemačkoj, bio objavljen, tu je i španjolski ilustrator Alfonso Font i brojna druga rijetka izdanja. Imamo puno domaćih autora koji su počeli kod nas, poput Gorana Parlova, Esada Ribića. Želja mi je bila dobiti Dubravka Matakovića, što nismo uspjeli, ali dobili smo Nedeljka Dragića, koji je samo zbog nas obnovio Tupka u 21. stoljeću.
Koliko je Strip revija pridonijela popularizaciji stripa u Hrvatskoj?
Imamo velike distribucije i zato nam je trebao "nosač" kao što je Večernji list. Sretni smo da se svaki broj rasproda u više tisuća primjeraka što pokazuje da su čitatelji prihvatili našu Strip reviju i da je naša namjera popularizacije stripa kroz strip-časopis prihvatljive cijene postigla uspjeh. Osobito je to vidljivo kada slavimo neke godišnjice i kada primamo jako puno e-mailova, što se događa i sada kada smo se pohvalili desetom godišnjicom. Stigla je hrpa čestitki, ljudi mi šalju fotografije svog uvezanog blaga i to nam je jaka povratna informacija. Sve i da izlazi u 500 primjeraka, ja bih inzistirao i gurao Strip reviju jer mi je stalo do toga, to mi je instrument za popularizaciju koji mora dovesti do Kuće stripa, to je krajnji cilj.
Uistinu, ideja o osnivanju Kuće, odnosno muzeja stripa u Zagrebu datira unazad nekoliko godina, čak je objavljeno u medijima da je tadašnji gradonačelnik Bandić prihvatio ideju. Afirmirani galerijski prostori poput Klovićevih dvora, koji su ugostili izložbu Milana Trenca i retrospektivu Andrije Maurovića, prepoznali su vrijednost hrvatskoga stripa, no specijalizirani muzej do danas nije utemeljen. Gdje je zapelo s realizacijom?
Zapelo je s prostorom jer mi trebamo i do 1300 kvadrata kako bismo pokušali "udomiti" sav sadržaj koji posjedujem i kako bismo mogli napraviti pravi multifunkcionalni prostor koji bi omogućio izložbe, radionice, filmske projekcije i niz drugih sadržaja i tražili smo da nam Grad pronađe takav prostor. Nevolja je i u tome što sam 2018. na poziv Međunarodne atomske agencije otišao u Beč i tamo proveo četiri godine, što mi je bila kruna profesionalne karijere kao fizičara, pa je došla epidemija, pa smjena vlasti. Nova gradska garnitura pronašla je sve te bilješke iz Bandićeva vremena, načelno su sve to podržali, ali zapelo je zbog prostora. S druge strane, bio sam gost zamjenika gradonačelnika u Beču koji mi je odmah ponudio prostor, potom i Graz, Ljubljana i Varaždin, ali ne Zagreb, a ja hoću Zagreb ili ništa. Kod nas je sve drugo važnije.
Ninoslav Kunc, prava institucija s područja stripa i ilustracije, kaže da je strip u hrvatskoj kulturi često tretiran kao kakvo neželjeno dijete, vječno na marginama, vječno usputan, kao neki pomalo opskuran hobi kojim se nije pretjerano poželjno hvaliti. Može li se živjeti od stripa?
Malo tko je živio od stripa, dva autora eventualno: jedan je Ivica Bednjanec, drugi je Jules Radilović. Svi drugi su nešto drugo radili povrh stripa. Maurović je bio ilustrator, Neugebauer je radio sve i svašta, bio i urednik, Svirčić je bio dizajner i ilustrator. Istina je da Esad Ribić ili Igor Kordej mogu dobro zaraditi, njihova naslovnica za Marvel košta možda 1200 eura, s tim da Kordej radi na stranom tržištu, ali drugi autori ne mogu se plasirati jer vani moraju imati agenciju ili nekoga tko će ih proširiti okolo.
Može li se ovo vrijeme uopće usporediti sa snažnom stripomanijom u Hrvatskoj 70-ih i 80-ih, periodom koji su obilježili Alan Ford, Zagor, Fantom, Veliki Blek, Modesty Blaise? Gubi li strip bitku s novim tehnologijama?
Isto kao i sav tisak, mislim da je izgubio u broju, ali nije izgubio čitatelje. Odemo li sada do kioska, vidjet ćete koliko tamo izdanja ima, čak i više nego nekada. Strip se nije izgubio, samo je publika smanjena. Iako naklade nisu visoke kao nekada, strip je živahan. I naša strip-scena je živahna. Imamo i strip-događanja, tj. festivale kao što je Crtani romani šou (CRŠ), koji je izvrsno posjećen i na kojem se uz izložbe i trguje starim stripovima. To pokazuje da za strip postoji zanimanje. Čuda tehnologije ipak nisu ugrozila strip da bi on nestao. Strip je našao svoje mjesto i uvijek će imati svoje poklonike.
Što vas je privuklo stripovima? Odakle ta strast i dokle seže?
Počelo je u mojoj šestoj, sedmoj godini. Moj 15 godina stariji brat čitao je puno stripova i donosio kući Plavi vjesnik pa sam ja uz te stripove i zahvaljujući njima naučio čitati i prije nego što sam krenuo u školu. Stripove sam čitao na latinici i ćirilici i naučio oba pisma. Meni su stripovi odredili i profesiju. Tada je u Plavom vjesniku bilo jako puno znanstvene fantastike, fizike i kemije i mene je to privuklo pa sam kasnije zavolio fiziku i završio upravo taj studij, ali i prvi put se susreo s nuklearnim reaktorom, da bi na kraju diplomski rad bazirao na nuklearki Krško i cijelu karijeru napravio na tome. Mene je to fasciniralo, u vrijeme dok je televizija bila crno-bijela sa "snijegom", što niste mogli gledati, pa mi je uz veranje po drveću preostalo gutati stripove koje sam u jednom trenutku počeo i skupljati. Nakon 90-ih počeo sam dobivati i poklone, originalne crteže, kada su ljudi vidjeli koliko volim stripove i tada je krenulo i kolekcionarstvo.
Kako je kolekcija rasla i rasla, morao sam je negdje smjestiti pa sam je najprije držao u svojoj firmi pa se prebacio prije 12 godina u veći, unajmljeni prostor na Trešnjevci, gdje se nalazila redakcija Strip revije iz koje se upravo selimo u drugi prostor koji sam kupio. To su originali, ilustracije i karikature, što obuhvaća 99 posto povijesti hrvatskog, 90 posto povijesti jugoslavenskog i 60 posto povijesti međunarodnog stripa i to je zrelo za Kuću stripa. To je ogromna količina materijala, puno ilustracija iz Večernjeg, karikature Ice Voljevice, Alojza Ševčika...
Zadnji, javno raspoloživi podatak govori o osam tisuća tabli u vašoj vrijednoj kolekciji.
Posjedujem i više od toga, jer stiglo je još nekoliko kolekcija koje su mi ljudi ostavili, a nešto sam i otkupio. Nisu su to samo table, imam jako puno crteža i ilustracija za novine, karikature iz velikog opusa Reisingera, među ostalim. Ne znam točan broj, što god bih rekao, pogriješio bih. Ne bih želio biti pretenciozan, ali ono što je Mimara u umjetnosti, to sam ja u stripu. Posjedujem vrlo veliku i relevantnu kolekciju, kao i veliku zbirku novina i časopisa koji su u svom sadržaju imali i stripove iz razdoblja od pretprošlog stoljeća, poput političko-satiričkog lista Zvekan iz 1867., koji je uređivao Ante Starčević, pa i obnovljeni Zvekan iz 1890., koji je izlazio šest, sedam godina. Tu su i novine i časopisi od tridesetih godina prošlog stoljeća do danas – OKO, Novosti, Jutarnji list, Mickey strip, Veseli Vandrokaš, Koprive, Politikin zabavnik, Mali zabavnik (Srbija 1943. – 1944.), Zabavnik (NDH 1943. – 1945.), Kerempuh, Ilustrirani vjesnik, Vjesnikov zabavni tjedan, Plavi vjesnik, Super-strip biblioteka, Strip magazin, Alan Ford, ZOV, ZOV strip i druge. Vjerujem da jedini imam kompletnu Modru lastu od 50-ih godina. Nakon zagrebačkog potresa prije tri godine, u vrijeme kada su se raščišćavali podrumi i tavani, ljudi koji znaju da skupljam ilustracije i stripove donosili su mi neke časopise koje ni Nacionalna i sveučilišna biblioteka nema.
Kako ste nabavljali sve to blago kada je poznato da sve ima svoju, visoku cijenu?
Neki vanjski autori su mi poklonjeni, no većinu sam kupio na aukcijama ili direktno od autora. Primjerice, javio sam se sinu Johna McLuskyja, koji je nacrtao originalnog Jamesa Bonda, koji mi je prodao četiri "pasice". Našao sam i Modesty Blaise na aukcijama. Imate jako puno aukcija stripova, čak i Sotheby i Christie's ih organiziraju, kao i druge američke i francuske kuće ih prodaju, k tomu odlazim u galerije i sudjelujem, kupujem. Kod nas ih uglavnom nabavljam od obitelji autora. Tako i nakon potresa, što sam spomenuo, ljudi to čuvaju i čuvaju, i onda ne znaju što će s tim, kao što i moja djeca jednog dana neće znati što će s tim.
Originalne table stripova danas postižu vrijednost od više tisuća eura. Koji je raspon cijena?
Hoćete najskuplju ikada? Stranica originalnog umjetničkog crteža iz hvaljenog stripa iz 1984. o "crnom" Spider-Manu prodana je prošle godine u Sjedinjenim Državama za rekordnih 3,36 milijuna dolara. No to je ekstrem. Cijena neke "normalne" prosječne table kreće se oko tisuću eura, kada je riječ o stranim, primjerice, francuskim autorima. Igor Kordej je, nažalost, preplavio tržište pa se cijena njegovih tabli kreće oko 100 do 150 eura. No jedna naslovnica Esada Ribića s njegovim Lokijem košta deset tisuća dolara. Cijene variraju i nema nekog pravila. Jednog Princa Valianta ne možete kupiti bez 12 tisuća eura, no to ne znači da sam svoga platio toliko, kupio sam to u vrijeme kada se cijena kretala oko nekoliko stotina eura. U zadnjih deset godina cijene su strašno narasle. Nisam nikad podizao kredit, sva sreća imam dobro plaćen posao, ali nekad sam za pomoć u troškovima znao "podizati" cijelu obitelj. Tek kada sam riješio egzistencijalne probleme svoje djece, bacio sam se u tu nimalo jeftinu priču i zato je moje kolekcionarstvo krenulo tek iza 2000. godine, a ne prije.
Koliko kolekcionara postoji u Hrvatskoj, je li to raširen hobi?
Kolekcionara gotovo da i nema, mislim da ih ima desetak koji skupljaju. Postoje kolekcionari koji skupljaju Zagora, a mnogi se hvale i Alan Fordom, kojeg imate oko 450 komada, i ta kolekcija, uredno sačuvana, vrijedi oko 12 tisuća eura.
Koji su vaši omiljeni stripovi i njihovi junaci?
Oduvijek sam, prije svega, volio Princa Valianta, koji je obilježio moju mladost i moj je najdraži strip, ali volim i Harolda Fostera i Blueberryja, Asterixa Goscinyja i Uderza. Od domaćih volim stripove Julesa Radilovića, kojemu sam bio i skrbnik brinući o njemu 20 godina do smrti te od njega naslijedio autorska prava na njegove stripove i cijeli njegov opus je kod mene. Volim i Žarka Bekera i Ota Reisingera. Moji omiljeni francuski autori su Paul Gillon i Jean Giraud, od talijanskih autora volim Dina Battagliu, Sergia Toppija, Guida Crepaxa i Huga Prata. Kao student obožavao sam Alana Forda.
Tko su fanovi stripa, postoji li kakav prototip zaljubljenika u ovu vrstu umjetnosti? Koje branše su zastupljene?
Rekao bih sve. Iznenadio sam se koliko ih ima među prirodoslovcima, koliko mojih kolega fizičara voli strip. Neki od njih radili su sa mnom na Institutu za medicinska istraživanja, gdje sam radio deset godina, a da to tada nisam znao.
Zašto je strip danas podcijenjen čak i od nekih izdavača i naručitelja?
Podcijenjen je zbog tržišta koje nije dovoljno veliko da bi se isplatilo, sasvim sigurno ne zbog kvalitete. No, za razliku od autora stripa, tri velika izdavača u Hrvatskoj žive dobro i svaki njihov naslov znači 300 do 500 prodanih primjeraka albuma. Isto tako trude se i u Srbiji i Sloveniji.
Kako tumačite što na novinskim stranicama nema više stripa?
Nisu potrebni, zauzimaju prostor, a ne donose nove čitatelje, to je jedino objašnjenje. Strip, nažalost, otima mjesto reklamama.
No nove generacije strip-crtača stasaju, sasvim sigurno. Gdje danas mogu stjecati svoje obrazovanje?
Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu sa sjajnim predavačima kao što je Milan Trenc, Irena Jukić Pranjić i Darko Kreč, u Osijeku je Dubravko Mataković. Strip je dugo priznat, još od Vere Horvat Pintarić i njezine misije da strip pomakne s margine interesa u likovnim umjetnostima. Strip nitko više ne negira kao manje vrijednu umjetničku formu.
Kakvo mišljenje imate o strip-sceni u Hrvatskoj. Tko su naši najbolji strip-crtači?
Sasvim sigurno to je Igor Kordej, koji u Francuskoj nije nimalo slučajno proglašen Vitezom reda umjetnosti i književnosti, zapravo, možemo se pohvaliti s dva viteza: Kordejem i Davorom Štambukom, dok u Hrvatskoj, u smislu nagrada i priznanja, gotovo da nitko i ne mari za njih. Tu su i Dubravko Mataković i Esad Ribić, oni su najuspješniji. Svakako i Goran Parlov, Dalibor Talajić i Goran Sudžuka, sve su to mlađi autori koji sada uglavnom rade za strana tržišta, a neki su se nažalost i odselili.
Kakav položaj hrvatska strip-scena zauzima u svjetskim okvirima, gdje smo na svjetskoj karti stripa?
Mi smo posebni. Objasnit ću na primjeru francuske škole, koja je vrlo ujednačena, tamo nema te raznolikosti. Svaki je naš autor neobičan i specifičan, ne možete ih podvući pod neku školu. Imaju svoj izraz i stil i po tome ih, po njihovu crtežu, možete prepoznati još od Maurovića do danas. Nažalost, nema puno scenarista, još je jedino Darko Macan preostao i on će se sigurno uvrstiti u velikane scenarija, ali crtači se razlikuju. Mi smo sigurno na vrhu kvalitete. Hrvatski strip nije toliko cijenjen, ali naši malobrojni crtači cijenjeni su itekako i kada bi u Hrvatskoj imali dobar i pošteno plaćen časopis uz dobru organizaciju, kao nekad Plavi vjesnik. oko kojeg su se okupili najbolji crtači, gdje bi im bio kraj!