R. Šerbedžija: Mi ne krademo novac nego stvaramo umjetnost

Kazalište Ulysses traje već dvanaest godina, a predstava “Kralj Lear” svih je ovih godina provodni motiv na Brijunima, koji tijekom ljeta postaju velikom pozornicom na otvorenom. Tamo smo razgovarali s Radom Šerbedžijom, suosnivačem Ulyssesa i glavnim glumcem u “Kralju Learu”, legendarnoj predstavi u kojoj igra i ove godine.

Djeca su odrasla uz Leara

Prva predstava kazališta Ulysses na Brijunima, od 2001. godine kada je kazalište utemeljeno, bila je “Kralj Lear”. Igrate ga svih ovih godina. Možete li se osvrnuti na njih?

Priča o našem “Kralju Learu” je za sve nas koji radimo ovaj teatar važna priča. To je naša prva predstava, s njom smo otvorili Teatar Ulysses na Malom Brijunu i igramo je već 12 godina. Kroz nju su prošli mnogi glumci i naša djeca koja su s tom predstavom odrastala. I naši gledatelji su dio te priče. Ima ih koji gledaju “Kralja Leara” svako ljeto. Ta je predstava mnogima otkrila Fažanu, to lijepo malo mjesto koje je godinama zbog političkih okolnosti bilo nepristupačno. Prema nekim procjenama, 25 tisuća ljudi vidjelo je “Kralja Leara” svih ovih godina. Predstava počinje već u Fažani iz koje kreću dva broda. Na jednom je francuski kralj, na drugom burgundski, a kada publika stigne na Mali Brijun, ostaje opijena prirodnom i divljom ljepotom tog otoka. Većina ih prvi put vidi tu netaknutu prirodu u kojoj jeleni i mufloni trče uokolo. Tamo ih čekaju djevojke iz Putokaza, divnog vokalnog sastava, koje publiku pjevajući vode do prve velike scene, a to je podjela kraljevstva. Zatim se ulazi u prvo dvorište, mi ga zovemo Gonerilin dvor, zapravo našu najatraktivniju pozornicu na kojoj smo igrali najviše predstava. Drugo dvorište je Gloucesterov dvor i ono otkriva drugi dio te tvrđave, zajedno s jarbolom na kojem kralj Lear govori svoj čuveni monolog: “... urlajte, vjetri, da vam lica prsnu...” Publika se na kraju, za zadnji čin, seli u amfiteatar na tvrđavi gdje završava to putovanje. Meni je to najljepši Shakespeareov komad, briljantna tragedija. I zato se i ne čudim što publika dolazi godinama da ga ponovo vidi. Igrao sam mnogo Shakespeareovih likova, dva puta bio sam Hamlet, dva puta Richard III., Tit Andronic, Jago, Edgar, Luda... Mogao bih reći da mi je Shakespeareov stih pod kožom, a kralj Lear je najdublje prodro u moje biće. Zapravo, imam osjećaj da je to jedina uloga koju igram sve ove godine. Duboko sam joj se posvetio i svake godine otkrivam i dodajem nešto novo tome jedinstvenom liku. Uz to sam od 1990. živio izvan Hrvatske i igrao u stranim filmovima, tako da mi je Lear bio prva uloga na mome jeziku nakon punih 10 godina. I tako već punih 12 godina, a moj prijatelj Duško Ljuština kaže: “Predstavu stvara publika i ne treba je skidati s repertoara dok je publika želi gledati.”

U predstavi se ove godine, uz već poznatu glumicu Luciju Šerbedžiju, pojavljuje i vaša najmlađa kći Nina.

Ove godine imamo mnogo novih, mladih glumaca koji su uskočili u velike uloge Edmunda, Regan, Cornwalla, Kordelije. Ima još jedna osobitost, koja se nametnula sama od sebe. Lucija ove godine igra Regan, a Nini na neki način vraćamo dug. Ona studira u SAD-u i ima izraziti glumački talent, ali smo je moja supruga Lenka i ja nekako nagovorili da ne studira glumu, a sada se ja zbog toga osjećam malo krivim. Lenka joj je već dala priliku da pokaže je li to posao za nju kada je igrala Mirandu u “Oluji”, a ove smo godine odlučili dati joj ulogu Kordelije. Mislim da je odlično napravila taj posao. No, u konačnici mi je drago da ne studira glumu jer mislim da se glumački studij mora mijenjati, danas je svijet nekako suvremeniji, publika je zahtjevnija.

Pokrenuli ste u Rijeci studij “Gluma, mediji, kultura”. Kakav vam je naraštaj mladih glumaca došao?

To je poslijediplomski studij i zapravo se pokazuje vrlo uspješnim. Kod nas je scenski govor na engleskom jeziku, znači da glumci tijekom studiranja mogu dobro usavršiti taj jezik i na njemu konkurirati za uloge. S druge strane, oni studiraju teoretske predmete na Filozofskom fakultetu zajedno s drugim studentima. Ako jednog dana odluče, zbog bilo kojeg razloga, da se neće baviti glumom, mogu raditi nešto drugo, biti rukovoditelji kulturnih ustanova, televizije, urednici. To je dobra, revolucionarna stvar. Naš se riječki studij na neki način nadopunjuje na čuvenu zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti. Ove smo godine imali premijeru Aristofanovih “Ptica”, a 21. kolovoza tu ćemo predstavu igrati i na Brijunima. Jako sam zadovoljan kako smo to napravili. Djevojke su bile na festivalu u Grenobleu i dobile su sjajne kritike, a pozvane su i u Frankfurt. Počeli smo raditi Genetove “Sluškinje”, a planiramo i Dostojevskoga.

Manje lagodno od Splita i Igara

Koliko danas osjećate trag što ga je ostavio suosnivač Ulyssesa, književnik i dramatičar Borislav Vujčić?

Ostavio je dubok trag u meni jer mi je bio blizak prijatelj, brat. No, ostavio je trag i kao talentiran čovjek i dobar pisac. Ali je njegova sudbina kao i sudbina mnogih pisaca, da za života, možda zbog svoje prirode ili prilika u svijetu u kojem je živio, nije uspio dobiti onoliko koliko je dao. I sada razmišljam da nekomu predložim da napravi remake predstave “Play Beckett”. Ja sam je režirao i glumio u njoj uz Zijaha Sokolovića, Ivicu Vidovića, Peru Kvrgića. Boris je briljantno napisao ispovijest tih ljudi, priču o 1948. i Informbirou. Volio bih da to dođe do šire javnosti i ozbiljne kazališne kritike.

Teatar Ulysses često je na udaru kritika?

Znam da su kritika, ali i kazališni establišment Hrvatske, uglavnom bili krajnje neskloni prema našim predstavama. Žao mi je što Vujčić za života nije dobio prave, realne analize svojih tekstova. Unatoč nekim negativnim osvrtima na naš teatar, stvari se mijenjaju, istina dolazi na vidjelo i pobjeđuje. Ovdje radimo krvav i težak posao u manje lagodnim uvjetima nego naši kolege na bilo kojem drugom ljetnom festivalu u Hrvatskoj. Mi trajemo 12 godina, napravili smo dobre, sjajne predstave, možda i poneku lošiju, ali i to je sastavni dio naše umjetnosti. No, neoboriva je činjenica da su naše predstave pune i da nas publika podržava i bodri. Žao mi je što neka žuta štampa još piše nebulozne priče o navodno velikim dotacijama za naš teatar, a istina je sasvim drukčija. Godinama smo dobivali mizeran novac za program, primjerice deset tisuća eura od Ministarstva kulture. No, ove godine se moramo zahvaliti tom istom Ministarstvu kulture koje je prepoznalo naš program i odredilo mnogo veće dotacije za naš teatar.

Je li Teatar Ulysses ispunio svoju misiju, ideju međunarodnog kazališnog projekta?

Misija je tek počela, ali dobili smo veliku šansu da prodremo u europske fondove, kako bi nas ljudi u Europi prepoznali i financijski podržali. Osnovali smo Internacionalni board kazališta Ulysses, u kojem su velika imena Europe i svijeta. Na Brijunima 18. kolovoza imamo prvi sastanak. Neki članovi neće moći doći, ali Angelina Jolie zaželjela je da bude članica toga boarda, a tu su i: Vanessa Redgrave, Lynn Redgrave, Amanda Plummer, Samuel Finci, jedan od najpoznatijih njemačkih glumaca. S njime i njemačkim teatrom pokušavamo dogovoriti suradnju za sljedeću godinu, a želim ponovno surađivati s Magellijem.

Ni kune za 12 godina posla

Ide polako, teško, no već bi iduća godina trebala dobiti taj internacionalni pečat. Imamo kvalitetne predstave koje možemo pokazati svijetu, ali nam je teško doći do Zagreba, jer jednostavno nemamo novca. A kada tamo igramo, reakcije publike su divne, a neke novine opet pišu: tko je to platio, zašto dolaze?

Ne krademo novac, nego stvaramo umjetnost. Dvanaest godina moja žena i ja za taj posao nismo dobili ni kune. Ne odmaramo se i ne ljetujemo, ja se ni jednom nisam okupao... Ali proći će i to.

Hoće li se ovogodišnje premijere Ulyssesa vidjeti i drugdje u Hrvatskoj?

Prijem “Pokojnika” bio je senzacionalan. Ansambl je odličan, a iznimne su kreacije Zijaha Sokolovića, Seke Sablić. Proširio se glas da je predstava dobra, gledalište je bilo dupke puno. U rujnu igramo “Pokojnika” u Zagrebu, ali ja neću biti tu. Idem na tri mjeseca u Kanadu, snimam TV seriju “Red Widow”, a za godinu dana u Los Angeles gdje će se vjerojatno serija nastaviti snimati. Uz to 5. listopada imam premijeru velikog hita “Taken 2” s Liamom Neesonom u glavnoj ulozi, u kojem igram drugu ulogu u filmu. Velika je to uloga i posebno sam uživao radeći je.

Živimo u trenutku u kojem je za kazalište sve manje novca. Hoće li biti problema s financiranjem iduće sezone Ulyssesa?

Jedina je šansa Internacionalni board i potpora EU fondova. Inače će biti jako teško, morat ćemo raditi restrikcije, manje komade, a to bi bila šteta. Imali smo dosta sponzora, ali su mnogi otkazali, jer i najuspješnija poduzeća imaju problema. Ove nam je godine pomogao i naš prijatelj Danko Končar. Prepoznao je naš teatar i stalo mu je do nas. A ima i svoju ispravnu računicu, da uz turističke objekte koje gradi, u Istri opstane i jedan internacionalni teatar. Uz to, jako mu je stalo da bude sa mnom u malonogometnoj ekipi Teatra Ulysses. Nas dvojica smo i postali prijatelji davnih godina kada smo svake nedjelje igrali mali nogomet.