Prije nego smo se upustili u razgovor s Renatom Jambrešić Kirin, višom znanstvenom savjetnicom u Institutu za etnologiju i folkloristiku, o njezinu sudjelovanju na dvodnevnom znanstvenom skupu “Marija Jurić Zagorka – život, djelo, naslijeđe”, željeli smo znati kako ona doživljava tu ponižavanu svestrano talentiranu ženu?
– Unatoč nevjerojatnoj količini patrijarhalne represije s kojom se tijekom života suočavala, Zagorka nas uči da za ženu ne postoje bezizlazne situacije, da i u najskučenijim uvjetima žena mora pokušati raditi subverzije, razvijati svoje talente, ostvariti svoju osobnost i potom tražiti političke saveznike među progresivnim muškarcima i ženama.
Ona za mene utjelovljuje borbenost angloameričkih sufražetkinja i njihovu građansku neposlušnost, smjelost umjetnica na barikadama francuske revolucije, ustrajnost balkanskih tobelija koje su jednom zadobivši društveni i simbolički status muškarca (riječima Frana Supila: Zagorčice, Vi ste muž na mjestu!) zaslužile poštovanje zajednice svojim postignućima. Ponajmanje je doživljavam kao dokonu matronu u šetnji sa suncobranom kakvom je prikazuje spomenik u Tkalčićevoj.
Što smatrate najvrednijim rezultatima novih istraživanja o Zagorki?
– “Zagorkinim tragom kroz Zagreb” autorice Slavice Jakobović Fribec hvalevrijedan je pokušaj da se u obliku gradskog itinerera, mogućeg predloška za turistički audiovodič, pokaže kako je feministička baština tipična nematerijalna kultura koju treba otkrivati kroz mjesta aktivnog prisjećanja.
Zbornik “Neznana junakinja – nova čitanja Zagorke” (urednicâ Jakobović Fribec i Maše Grdešić) donosi radove mahom mladih istraživača – a ponajviše suvremene spoznaje književne teorije i teorije autobiografije, feminističke historije, psihoanalize, kulturalnih, ženskih i medijskih studija – koji nastavljaju tamo gdje je Stanko Lasić stao sa svojom nedovršenom monografijom o Zagorki iz 1986.
Vaša tema za skup posvećen Zagorki, “Ponos i predrasude: Ratkajevi i medijska repriza soc-revolucije”, referira se na vrlo popularnu sapunicu.
– Moja je hipoteza da se za razliku od skupih i pretencioznih filmskih projekata s ciljem da medijski ožive sjećanja na “autentičnu” ratnu povijest, povijesna telenovela “Ponos Ratkajevih” jedina uspjela približiti živom vrelu povijesnih slika koje su u stanju proizvesti nova, relevantna značenja. Barem za one društvene skupine koje traže svoje pretkinje (foremothers) u lijevim društvenim pokretima.
Svojim emancipatorskim stavovima, idejama samoosnaživanja i pravedne borbe, junakinje nude mitske figure borbenog ženstva kakvo promiče suvremena pop-kultura imaginarnih ratnica, baš kao i uporište za kritiku militariziranog ženstva.
Nasuprot ovom ponosu što imamo postmodernu telenovelu koja u fikciju upleće simulirani dokumentarizam te se ironijski i kritički postavlja naspram velike političke prošlosti iz ženskog očišta, stoji cijeli niz feminističkih zamjerki na reprodukciju regresivnih “modusa ženskosti” što se prenose formulaičnim izrazima, seksizmima i poslovicama, kojima i ova sapunica obiluje.
Nedavno ste objavili knjigu “Dom i svijet: o ženskoj kulturi pamćenja”. Što biste rekli o sudbini autorice romana “Grička vještica” u ženskoj memorijskoj kulturi?
– Dokaz važnosti matrilinearne, mahom usmene povijesti, jest i prenošenje preporuka za čitanje Zagorkinih djela koje su i razlogom kontinuiranog interesa i pretiskivanja njezinih romana. Posebno mi se dopao alter ego Zagorke u telenoveli “Ponos Ratkajevih”, teta Mila Jergović. Poput tetke Virginie Woolf, teta Jergović financijska je i duhovna skrbnica svoje fikcionalne nećakinje, u onom smislu u kojem mi iz Centra za ženske studije prisvajamo Zagorku kao svoju zakonitu feminističku pratetku.