Roman oslobođen nebitnosti uronjen u vječnost nizine koju Dunav podsjeća na prolaznost

Ako sam dobro izbrojio, roman “Divlje guske” sedma je knjiga književnice i publicistkinje Julijane Adamović. Roman je uredila Marina Vujčić, a objavio Hena com, nakladnička kuća koja je postala pravi šampion u objavljivanju knjiga suvremenih domaćih autora. Od kolovoza kada je objavljen dobio je brojne pohvalne kritike, a vjerujem da je i dosadašnja prodaja bila odlična. U svakom slučaju, riječ je o jednoj od perjanica ovogodišnje prozne berbe u Hrvatskoj koja je u prvom dijelu godine bila prilično mršava, da bi onda negdje od ljeta, a pogotovo oko Interlibera zabljesnula u svojoj punini. A po čemu se to “Divlje guske” ipak izdvajaju od vrlo dobrih pa čak i odličnih domaćih romana koje smo imali prilike premijerno čitati proteklih mjeseci? Ovdje je riječ o proznom remek-djelu i to u svakom smislu. Romanu koji je svakako jedan od najemotivnijih romana hrvatske književnosti. Potpuno zaokruženom i dovršenom djelu u kojem nema ničega previše i ničega premalo. Romanu za koji mi se čini da je pisan cijeli autoričin život i duboko je urezan u njezine godove. Romanu koji ljubomorno čuva svoje tajne i to vjerojatno čak i od autorice same. Romanu koji bi bilo nepristojno, ali čak i nemoguće prepričavati i opisivati jer poanta ne leži u radnji i umjetno stvorenim dramatičnim efektima, nego u majstorskom, tečnom pripovijedanju o životima koji možda i jesu obični, ali su jedinstveni i autentični.

Julijana Adamović u “Divljim guskama” opisuje panonsku nizinu u podunavskom slivu, dakle granično područje Hrvatske, Bosne, Vojvodine i Srbije. Mješavinu jezika, običaja, nacija, temperamenata, religija, predrasuda i mentaliteta. Svoju lirsku prozu ispisuje nježno i pažljivo, koristeći pritom skenerski precizne dječje oči koje upijaju puno više doživljaja nego to odrasli mogu i zamisliti. Doduše, i ti su odrasli također bili djeca i znaju kako djeca funkcioniraju, pa ipak, kad uđu u povlašteni svijet odraslih kao da im sjećanja naglo izblijede i oni postaju obične kopije svojih roditelja uporno ponavljajući njihove greške koje vrlo lako mogu ispasti i fatalne. “Divlje guske” jesu roman o djetinjstvu i odrastanju koji se bavi sedmogodišnjakinjama, smješten u vrijeme kada se u bivšoj Jugoslaviji, pa onda i na istoku Hrvatske ili još malo istočnije živjelo bez gotovo ikakvih natruha potrošačkog mentaliteta. Dakle uz domaće bakine kolače, ručno izrađene pite i pituljice i improvizirane skromne, ali maštovite igračke. Vrijeme je to kada su u ljudi, barem u seoskim sredinama, umirali u svojim kućama, pred dječjim očima i kada su izravno iz tih kuća ispraćani na svoja posljednja putovanja do groblja. Vrijeme je to kada su sela još bila puna života i slikovitih sudbina i likova i kada se živjelo ispod, a ne iznad mogućnosti. Ali, da se ne zavaravamo, ljudi su i tada bili isti kao danas. Iste su im bile mržnje i potkradanja. Ista su bila kažnjavanja i dječje nepodopštine. Iste su bile borbe za nasljedstva i obiteljske razmirice. Iste su bile predrasude o Bosancima i Ciganima. Ista su bila muška očajnička pijanstva i ženski privremeni odlasci iz loših brakova. I zbog svih tih istosti, roman “Divlje guske” i može računati na privrženost čitatelja jer se s njime lako identificirati.

Roman Julijane Adamović dotiče sva ona naša sela koja su dio naših sjećanja, a vrijeme ih je pokušalo izbrisati i umanjiti. “Divlje guske” su stoga naša savjest i naša pokora na koju smo naišli poput ćorave kokoši, umorno čupkajući po književnim umotvorinama koje su prečesto samo konstrukcija bez istinskog sadržaja. Ali eto čuda. U “Divljim guskama” štima i konstrukcija i sadržaj, pa čak je i fasada impresivna. I da, kako je divno čitati roman bez političkih i ispolitiziranih natruha. Roman oslobođen nebitnosti i uronjen u vječnost nizine koju moćna rijeka neprestano podsjeća na prolaznost. Roman neopterećen političkom korektnošću koja ubija kreaciju i uštrojava talent. Roman koji ima moć i crne karaktere pretvoriti u bijele duše, makar na trenutak. I roman koji bezuvjetno poziva na razumijevanje i uvažavanje drugih i drugoga. Roman-molitva.