Bio sam uvjeren da paleolitičke slike u pećinama moraju postojati i u našem kraju, u Hrvatskoj, da to nije, recimo to tako, ekskluziva Španjolske i Francuske iako je u tim zemljama čak 400 lokaliteta sa slikarijama iz paleolitika. Istraživao sam, gledao i vidio dosta toga, ali ne i ono što sam tražio.
Onda sam 2009. godine bio na kongresu u Španjolskoj pa sam pitao jednog arheologa da mi pokaže njihove pećinske slikarije, kako bih precizno vidio kako izgledaju i na što točno trebam obratiti pažnju. Pokazao mi je slikarije i, kada sam rekao da me zanima kako bih slične oslike potražio kod nas, nasmijao se i rekao mi da toga kod nas nema. Nije vjerovao da je moguće da ih ima izvan kruga sjeverne Španjolske i južne Francuske.
Romualdova pećina
Ponovno sam, nakon nebrojeno puta prije toga, 2010. godine ušao i Romualdovu pećinu i doista “otvorio” oči. I tada sam ih ugledao; naše prve otkrivene, jedinstvene paleolitičke slikarije, naše prapovijesne slike bizona i divokoze, ljudi i simbola! Bio sam oduševljen, a isti osjećaj imam i danas, devet godina poslije! – ushićeno se Darko Komšo, ravnatelj Arheološkog muzeja Istre, prisjeća senzacionalnog otkrića koji je pomakao granice povijesti, paleolitske umjetnine koje je, dakle, otkrio još 2010. godine kada je u sklopu projekta CRORA (CROatian Rock Art – Hrvatsko stijensko slikarstvo) istraživao ovu pećinu na južnim obroncima Limskog kanala.
Današnji ravnatelj Arheološkog muzeja u Istri vratio se u Limski kanal, u špilju koja je dobila ime po kršćanskom svecu Romualdu koji se oko 1000. godine odlučio povući od ljudi i nastanio se u špilju. Komšo je te 2010. pozvao tim međunarodnih stručnjaka koji je potvrdio njegovu senzaciju kojom je Hrvatska svrstana na globalnu kartu lokaliteta s pećinskim slikarstvom. Bilo je to finale osobnog izazova za koji se Komšo prisjeća da ima već 24 godine otkako je počela njegova “tajna veza” s Romualdovom pećinom.
Kao mladog, znatiželjnog arheologa, zanimalo ga je koje sve priče iz dubine povijesti čekaju da budu otkrivene u špilji dugoj oko stotinu metara. Istraživao je i gledao, ali kako nam danas priznaje, gledao je, no nije vidio. Puno je tu bilo materijala za istraživanje, puno detalja obavijenih mrakom samog lokaliteta, ali i tamom zaborava i nemara koji ionako prekrivaju velik dio naše povijesti.
Svuda oko nas
Čak tri godine, od 2006. do kraja 2008., Komšo je provodio nova istraživanja, iskapao, listao bilježnicu povijesti. Čudesna lepeza pravih senzacija počela se širiti te ključne 2010. sa svakim novim “zaronom” u dubine prošlosti. Otkriveno je puno toga, dokazi da su ljudi špilju koristili tisućljećima kao utočište. Iako se sada, zapravo, u špilju ulazi gotovo čučeći, jer je ulazni dio, dug sedam metara, sužen, nekada tih problema nije bilo; ulaz u špilju bio je nesmetan. Ova velika rupa u stijeni, izdubljena vodom, sa svojim većim i manjim “sobama” bila je idealno sklonište našim precima, ali očigledno i primamljivo slikarsko platno.
Ovih smo dana, zahvaljujući ravnatelju Komši koji nas je poveo kroz pećinu, bili prva novinarska ekipa koja je ušla u Romualdovu pećinu da bismo pogledali nalaze najranijeg ljudskog slikarstva u Hrvatskoj. Imali smo prilike proći put koji su naši preci prolazili i pogledati tragove koje su ostavili, priče koje su ispričali svojim likovnim talentima.
– To je naša Altamira – ponosan je Komšo. Nakon što je dokazao svoju teoriju i potvrdio svoje vjerovanje, smatra da je ovo tek početak, da na području Hrvatske postoje brojne slične lokacije, samo da ih ljudi još ne razaznaju; još uvijek gledaju, a ne vide!
U Romualdovoj pećini u Istri, dakle, otkrivene su i nedavno i službeno objavljene, paleolitičke pećinske slikarije, stare više od 30.000 godina, i to prve takve u Hrvatskoj. Da je ravnatelj Arheološkog muzeja Istre u pravu, potvrdio je i međunarodni znanstveni tim koji je vodio Aitor Ruiz-Redondo, a koji je pomogao “razotkriti” da u Romualdovoj pećini postoje sitne, ali očuvane prapovijesne likovne umjetnine na kojima su prikazani bizon, divokoze i ljudske figure. Ne potpuno jasni kao u spomenutoj Altamiri, ali trag crvene boje po stijenama odavao je oblike životinja koje su živjele s ljudima prije toliko godina.
– Špilje su svuda, pa i kod nas, male škrinjice tajni i mjesto gdje su ljudi boravili i ostavljali tragove. I ostali kolege u timu, posebno iz Španjolske i Francuske, bili su oduševljeni kada smo dokazali starost tih oslika. Jedinstven je, fenomenalan osjećaj dokazati “u svom dvorištu” prapočetke ljudske umjetnosti. Samim time što takvih oslika, osim u Španjolskoj i Francuskoj, gotovo da nema drugdje u svijetu, ili bar još nisu otkrivene, daje našem nalazu dodatnu vrijednost. Ono što u ovom trenutku znamo je da ima tek nekoliko razbacanih lokaliteta u Rusiji i Rumunjskoj. Ipak, istarski nalaz prvi je tog tipa u Hrvatskoj i drugi na području jugoistočne Europe – objašnjava Komšo.
Otkriće je objavljeno u travnju ove godine u uglednom svjetskom časopisu Antiquity, a članak potpisuju Aitor Ruiz-Redondo (PACEA, Université de Bordeaux; CAHO, Sveučilište u Southamptonu) i Darko Komšo (Arheološki muzej Istre) te Diego Garate Maidagan (IIIPC, sveučilište u Cantabriji), Oscar Moro-Abadía (sveučilište u Newfoundlandu), Manuel Ramón González-Morales (IIIPC, Sveučilište u Cantabriji), Jacques Jaubert (PACEA, Sveučilište u Bordeauxu) i Ivor Karavanić (Sveučilište u Zagrebu; Sveučilište u Wyomingu).
Time je predstavljen široj svjetskoj javnosti. Projekt je realiziran uz podršku ustanove Natura Histrica koja upravlja Limskim kanalom i Romualdovom pećinom. Komšo posebno ističe da je u timu koji je istraživao i potpisao članak i kolega koji je isprva sumnjao da će tih nalaza biti u Istri. No, pitamo ga što nam ovi oslici govore o Istri toga vremena, migracijama ljudi.
Dolazak prvih ljudi
– U svakom slučaju to upućuje na to da su ljudi bili sposobni slikati ne samo na području Altamire i Lascauxa, da to nije samo jedna regionalna pojava, nego da je to svjetski fenomen. Također, upućuje da su moderni ljudi pri dolasku u Europu, prije nekih 35.000 godina, već došli s tim sposobnostima – dodaje sugovornik.
Javna ustanova Natura Histrica, koja upravlja Romualdovom pećinom, zajedno s Arheološkim muzejom Istre radi na tome da se nalazište zaštiti, dokumentira i predstavi javnosti.
Istraživanje špilje zapravo ide dalje, nadaju se novim otkrićima u toj “škrinjici tajni”, koja je do sada već iznjedrila ostatke života neandertalaca; alatke, posuđe iz kojih su jeli, zatim oslike križeva, natpisa iz kasnijih razdoblja.
– Istra je doista čudesno arheološko nalazište koje svjedoči doslovno o životu na Zemlji od najranijih dana i pitanje je kakve ćemo još sve ostatke i nalazišta otkrivati u godinama koje slijede.
U Istri je nekoliko stotina lokaliteta koji svjedoče o životu u prapovijesti, od paleolitika do željeznog doba. U Istri se nalazi i više od 140 očuvanih crkava s ostacima fresaka, od velikih i raskošnih ciklusa do pojedinačnih scena i sitnih fragmenata. Prve freske u Istri nastaju na prijelazu iz osmog u deveto stoljeće, a u 11. stoljeću počinje prava produkcija, koja traje do sredine 16. stoljeća. Raskošni oslici u gotičkim crkvicama pričaju priče iz Svetog pisma. Naime, freskoslikarstvo je univerzalno, a teme su uglavnom vjerskog karaktera. I danas otkrivamo te raskošne oslike skrivene po crkvicama dok su u procesu restauracije. Tada se skida sloj žbuke i boje, pa se često dolazi do originalnih, fantastičnih oslika koji su, po kasnijoj modi, prežbukani – kaže nam sugovornik o još jednom istarskom fenomenu.
Blago ispod mora
Freske su izuzetno zanimljive i veliki su potencijal za brendiranje turističke ponude, što u Istri prepoznaju.
– Prije nekoliko je godina u sklopu projekta EU Revitas prvo bila proučena ta baština, a onda se istraživao potencijal koji bi freske mogle imati za suvenire i brendiranje. Taj se fenomen turistički valorizira, ali često neorganizirano i pojedinačno, postoji još puno prostora za razvoj turističke ponude. U svakom slučaju izuzetno je korisno otvaranje Kuće fresaka koja se nalazi u Draguću i koja dokumentira, proučava i valorizira kulturno-turističku ponudu istarskih fresaka – dodaje Komšo.
No, osim o oslicima iz paleolitika i Kuće fresaka, istarska arheologija i povijest imaju još jednu “okamenjenu” povijesnu činjenicu – prije sto i više milijuna godina Istra je bila dom dinosaurima.
Darko Komšo objašnjava da je prije odvajanja kontinenata današnji prostor naše Istre bio dio kopna na kojem su živjeli dinosauri. Da je tome tako, potvrdio je jedan talijanski ronilac koji je kosti dinosaura otkrio na morskom dnu na području općine Bale.
– U Istri postoji nalazište ostataka dinosaura koje se nalazi pod morem, u uvali Kolone pokraj Bala, te više nalazišta otisaka stopa dinosaura; Veli Brijun, otok Fenoliga, rt Kamenjak, Zlatne stijene pokraj Pule, kod ušća rijeke Mirne i drugi lokaliteti. Nalazi su nađeni u krednim vapnencima, znači da se nalazi kod nas datiraju u razdoblje krede, od oko 145,000.000 do 65,000.000 godina. Nalazi okamina kostiju iz Kolona kod Bala smještaju je u ranu kredu, procijenjene starosti oko 130.000.000 godina. Koliko je meni poznato, na području Hrvatske samo u Istri za sada su pronađeni ostaci dinosaura – dodaje Darko Komšo.
Smatra da je Istra prebogata arheološkim nalazištima koja su javnosti više poznata, s obzirom na to da je riječ o objektima. Podsjeća na njih nekoliko najpoznatijih poput pulske Arene i drugih antičkih monumentalnih spomenika; Augustov hram, Slavoluk Sergijevaca, histarski i antički grad Nezakcij. Zatim Eufrazijeva bazilika, kašteli po cijeloj Istri.
– Istra je na idealnoj poziciji, s idealnim nalazima za razvijanje kulturnog turizma koji je u svijetu iznimno razvijen i koji privlači velik broj turista i znanstvenika. Otvaranje Kuće fresaka, zatim Parka dinosaura u Nacionalnom parku Brijuni, a najavljeno je i otvaranje Kuće glagoljice, na tom je tragu – dodaje prvi čovjek Arheološkog muzeja Istre.