Nedugo nakon što je proslavio šezdeseti rođendan (25. kolovoza), Elvis Costello krenuo je na europsku turneju na kojoj je ponovno nama najbliže, prošloga vikenda, nastupio u Beču. Tako njegov navodni tajni boravak u Zagrebu 2009. godine, kao pratitelja supruge Diane Krall koja je održala koncert u Ciboni, ostaje i dalje jedini (usto i nedokazan) dolazak u Hrvatsku u kojoj nikada nije nastupio. Velika je to šteta, a pomalo je i čudno jer se Costello pored svoje bazične varijante rokera/novovalovca u gotovo četrdeset godina karijere producirao u raznim drugim izdanjima: kao šlageraš, jazzer, country-folk izvođač...
Ako je već bio preskup ili rizično isplativ sa sjajnim pratećim sastavima The Attractions i The Imposters, neobično je da dosad nije stavio prst na njega netko od jazz promotora (Dražen Kokanović, na primjer) jer se Costello povremeno ukazuje u ogoljenim, intimističnim varijantama uz klavir i gitaru koja ne bi trebala biti nešto više izvan dohvata ruke no velikani jazza koje smo imali priliku ugostiti u posljednjih desetak godina.Iako je od debitantskog albuma „My Aim Is True“ i hit singla „Watching The Detectives“ pokazao da je prva A-liga, i to kasnije stalno potvrđivao s „Accidents Will Happen“, „Clubland“, „You’ll Never Be A Man“, „Everyday I Write The Book“, „Shipbuilding“ i mnogim drugim pjesmama, Costello joj nikada zapravo nije pripadao u smislu zvjezdanog statusa.
Moglo bi se reći da je Elvis Costello možda i najnepravednije podcijenjen glazbenik u rock-svijetu: po svom glazbenom djelovanju daleko je veći od mnogih „velikana rocka“, a statusno stoji ispod mnogih od njih. Od pjesama koje se obično ne nalaze na Costellovim kompilacijama tipa „najbolje“, poput „Miracle Man“, „Let Them All Talk“, „Welcome To The Working Week“, „The Beat“ i drugih, dala bi se složiti izdašna kolekcija za koju bi mnogi glazbenici dali ruku da bude njihov best of. Kritičari su ga, istina, voljeli, a i za to postoji pomalo sprdajuća teorija koja se vuče otkako je na početku predstavio imidž geeka sa štreberskim naočalama – kritičari ga vole jer izgleda isto kao oni.
Odgovor na pitanje zašto unatoč velikom skladateljskom i izvođačkom umijeću nikada nije postao ukus masa mogao bi se tražiti na nekoliko strana: za početak, svijet općenito nije baš najpravednije mjesto, a kao drugo, oduvijek je bio previše gnjevan i drčan, kako u stihovima, tako u svom stavu. Costello jedan je od onih autora koji su pripojeni novom valu jer su stasali u to vrijeme, imali su karakterističnu izravnost i spontanost, ali njegovi su korijeni puno dublji. Costellov (rođen kao Declan McManus) otac Ross McManus bio je glazbenik, vođa britanskog plesnog sastava koji je izvodio sve: od rocka do šlagera, evergrina i pjesmuljaka s Tin Pan Alleya. Takvi su utjecaji razvili kod Costella odgovornost prema dopadljivosti melodije, ali njegov „fuck you“ stav – kao neka vrsta „gnjevnog McCartneya“ – uvijek ga je radio previše rubnim za mase.
Njegov je glas istodobno sladak i opasno oštar. Lako je zamisliti da bi „I Want You“ i mnoge druge u verziji nekih ‘croonera’ ili dopadljivijih pjevača postale evergrin, kao što je Costello, suspregnuvši svoju oštrinu i primajući oblik Burta Bacharacha, postigao jedan od najvećih komercijalnih uspjeha sa svojom verzijom pjesme „She“ iz filma „Notting Hill“. No na takvom stavu nije izgrađen i dugoročno postavljen. I upravo ga to čini toliko zanimljivim, originalnim i nezamjenjivim.