Na festivalu Filmske mutacije, koji je ove godine u Zagrebu okupio zavidnu reprezentaciju gostiju, gostovao je i Lech Kowalski, kultni redatelj dokumentaraca sa socijalnog ruba, među kojima je i debitantski "D.O.A.: Pravo na prolaz", film o jedinoj američkoj turneji Sex Pistolsa.
Sa Pistolsima ste proputovali pola Amerike. Odakle vam novac za snimanje?
Nije riječ bila o sasvim čistom novcu. U Americi je tada bio jako popularan časopis High Times, to je nešto kao Playboy za narkofile. Imaju čak i savitljive duplerice s visoko kvalitetnim slikama droge umjesto golih žena. Za njih su pisali novinari poput Huntera Thopmsona i drugih velikih zvijezda kontrakulture. Kad sam čuo za punk i Sex Pistolse, ugovorio sam sastanak s Tomom Forcadeom, izdavačem High Timesa. Bio je to užasno težak, paranoičan lik, ali prepun novca. Kretao se u društvu Andyja Warhola i sličnih umjetnika. Pomislio sam da bi takav čovjek htio financirati moj film. Nakon dugog uvjeravanja zaista je pristao. Dao mi je 40 tisuća dolara u gotovini i poslao me u Atlantu, gdje je bio prvi koncert turneje.
Dao vam je kovčeg novca, samo tako?
Tom je bio paranoik, ali nije bio budala. Sjedio je u istom avionu kao i ja, samo na drugom kraju. Nakon slijetanja mi je prišao, tutnuo adresu hotela u džep i pobjegao taksijem. Kasnije je, usred noći, zakucao na vrata moje sobe da provjeri jesam li zbrisao s novcem. Tek sam tada stekao njegovo povjerenje.
To zvuči kao scenarij za krimić...
Tada je sve bilo kao krimić. Za snimanje nismo imali dozvolu Warner Brothersa, ali ni samih Sex Pistolsa. Nismo imali ni dopuštenje Hell's Angelsa, koji su osiguravali cijelu turneju i radili nam strašne probleme. Na kraju je Tom organizirao skupinu Portorikanaca iz New Yorka da nas prate i čuvaju mene i kamere. Sve je bilo organizirano kao vojna operacija s Tomom u ulozi generala. U jednom trenutku su nas njegovi vlastiti suradnici, zabrinuti zbog golemih troškova, odlučili zaustaviti. Taman smo stigli u Teksas kad smo doznali što se sprema. Tom je na aerodromu kupio gomilu skupih kimona koje smo kasnije prodali da imamo od čega živjeti do kraja turneje.
Kažete da ste radili bez dozvole, ali na kraju ste ipak snimili famozni intervju sa Sidom i Nancy?
To je snimljeno kasnije, u Londonu. Turneja je prekinuta zbog Sidove ovisnosti i niza drugih problema. Sid i Nancy su bili očajni, teško navučeni i bez novca. Ja sam u to doba također krenuo u London. Zvali su me da ih snimim za pornić koji bi prodali i kupili heroin. U jednom trenutku filma čak vidite kako se Nancy otkopčava i pokušava probuditi Sida, koji "kljuca" u crvenoj majici sa svastikom i uopće ne zna gdje je... To je bilo nedugo prije njihove smrti.
I poslije ste se kao filmaš mnogo bavili drogom, pogotovo u "Gringu".
Da, "Gringo" je snimljen u doba heroinske epidemije u New Yorku. Tada se počela širiti i sida, za koju ljudi još nisu znali, kao i niz drugih bolesti. Bilo je to, doslovno i metaforički, bolesno vrijeme. Pune dvije godine slijedio sam džankija Johna Spaceleya. Droga i smrt bili su posvuda oko nas. Na kraju smo prekršili sve dokumentarističke tabue, dio moje ekipe se također navukao na heroin, morali smo im davati novac da prežive, ali istovremeno smo time hranili njihovu ovisnost.
Čini se da je heroin tada bio jedina valuta?
U East Villageu, kvartu u kojem smo snimali, sve je bilo podređeno protoku droge. Na mjestima gdje si je mogao nabaviti ljudi su čekali u redovima, kao u supermarketu. Postojala su i mjesta gdje si jeftino mogao unajmiti korištenu iglu, što je tada djelovalo strašno praktično.
Kako se nisu bojali bolesti?
Mnogi su govorili o "gay bolesti", ali nitko nije mislio da se širi među drugim populacijama. Nisu je još povezivali s krvlju. Točno se sjećam ljudi u tim redovima za igle, na njihovim se licima vidjela bolest. Bili su ispijeni, s ranama na koži. Tek smo poslije doznali da je to bila sida.
Zar vas nitko nije pokušao spriječiti u snimanju?
Taj dio New Yorka kontrolirale su hispanoameričke bande. Mi smo bili jedini bijelci u kvartu, i to s kamerama. Na mogu nabrojiti koliko su puta pucali po nama. Radili smo isključivo noću, uz dozvole niže rangiranih šefova bandi. Nekima od njih pustio sam Sex Pistolse da vide što sam prije radio, da ne misle da sam policajac.
I kako su reagirali?
Smijali su se! U to doba nije bilo interneta ni širenja informacije, punk je bio izoliran bjelački pokret. Sve što su hispanodileri sredinom 1980-ih vidjeli u mom filmu bila je gomila razmaženih bijelih klinaca koji se trude izgledati siromašno.