Za nezavisni film s toliko jakom glumačkom postavom (Stallone, Byrne, Griffith, Newton, Townsend) "Sjena" je u domicilnoj Americi prošla izuzetno nezapaženo. Zapravo, moglo bi se reći kako je riječ o jednom od najvećih promašaja godine, jer je s proračunom od 10 mil. dolara "Sjena" uspjela u kinima zaraditi samo 25.000 dolara i onda vrlo brzo skliznuti na police videoteka.
Teško je kazati da je takva propast zaslužena, jer iz Hollywooda redovito primamo puno lošije uratke, no prvijenac redatelja-scenarista Damiana Niemana nije ni film koji treba pretjerano žaliti. Jednostavno, riječ je o filmu kakvih ima puno u videotekama, samo što nemaju toliko zvučnu glumačku postavu.
Staromodna priča o vrhunskim kartaškim varalicama, koji nakon nekoliko manjih poslova odlučuju izazvati "kralja" kartaških varalica Deana Stevensa, u svijet filma donosi vrlo malo noviteta.
- Osjećam se kao ostarjeli revelvoraš kojega u svakom gradu očekuje neki klinac željan slave - u jednom trenutku će kazati Dean, tj. ne baš uvjerljiv Stallone, te tako naznačiti puno zanimljiviju priču od one koju je Nieman odabrao. Upravo taj nedostatak uvjerljivosti i životnosti mana je koja pokapa "Sjenu", mana koju Nieman pokušava izbrisati brojnim prevratima, no nakon četvrtog ili petog zabijanja noža u leđa najodanijem suradniku, iznenađenja postaju vrlo zamorna rutina.
"Sjena" neodoljivo podsjeća na "Kuću igara" Davida Memeta, no filmu nedostaju Memetova dubina i intrigantnost, pa kao poveznica ostaju samo zgodni kartaški trikovi. Zato nakon gledanja filma i ostaje osjećaj da je obećani dobitni as redatelj zadržao u rukavu, a na platnu ponudio, u najboljem slučaju, prosječnu desetku. (J. J.)