Slobodan Šnajder, najpoznatiji kao dramatičar, u Profilu je objavio prvi roman Morendo.
Je li roman morao imati starogrčku uvertiru kako bi u startu odbio ljude koji imaju niže obrazovanje?
Pokušavam zamisliti grimasu Jamesa Joycea da ga je novinar 1922., što je godina objavljivanja Uliksa, zaskočio pitanjem: Zašto ste Vi, gospon Joyce, u svojoj kupusari persiflirali pjevanja Homerove Odiseje? Zašto ste erotske maštarije gospođe koja se zove po naški Molly Bloom povezali s Penelopom? Zar Vi, gospon Joyce, ne znate koliko naših čestitih Dublinaca 'ima niže obrazovanje' – uostalom, k vragu, što ima raditi Homer u našemu pubu? Taj slijepac nije ni čuo za pivo! E pa lijepo! Ja sam "preveo" nešto skrhanih heksametara na kajkavski kakav se govori u "kaptolskim selima" zagrebačke okolice. Povezao sam sudbinu Demetrine kćeri Perzefone, a riječ je o dvjema vladaricama koje uglavnom nadziru njive, sa sudbinom djevojke Jane iz Čučerja. To je, mislim, prvo spominjanje Čučerja u književnosti. Morendo pronosi mitsko pamćenje, a u mitovima je riječ o nasilju pa povijest nije ništa drugo nego vječno vraćanje jednakoga. Ljubav tu ne može mnogo, ali nitko joj ne može zabraniti da svagda iznova pokušava. Morendo je u osnovi ljubić. Pa ni Joyceov Uliks nije daleko od toga. Taj je roman izveden pred sud. Na sreću, našao se pametni sudac, kojeg citiram: "Presuda je oslobađajuća jer se mora uzeti u pamet da su likovi Irci, a da se radnja događa u proljeće."
Ne samo da mi nije ni na kraj pameti nekoga obeshrabriti, već posve suprotno, ja se borim za svakog čitatelja, naročito pak čitateljicu. Iskustva mi govore da žene lakše shvaćaju o čemu je Morendo. One su bolja polovica čovječanstva. Eleuzinski misterij, što ga moj roman prenosi u današnje okolnosti, u persiflaži koja je nesravnjivo blaža od Joyceove u odnosu na Odiseju, zadnji je pokušaj da se poraženom matrijarhatu nadoknadi šteta za sve ono što je potisnuto pobjedom patrijarhata, tj. neupitne vlasti Oca (kasnije Boga). Povijest, pa i civilizacija, nisu ništa drugo nego kontinuitet jednog te istog silovanja: sve do trećeg balkanskog rata koji još nije završio, pa makar se, kao sada, vodio za izgubljenu čast napuhane mješinice.
Zašto dio romana smješten u bolnicu bježi iz realnoga u irealni svijet?
Roman opisuje neuspjeli susret elita ("ljudi u bijelom") i tzv. naroda u kontekstu bolnice u povečerje "vojno-redarstvene akcije Oluja". Ako irealnim smatrate iskaz nadležnoga u sanitetu pri Glavnom stožeru Hrvatske vojske, koji je dio sudskog spisa, onda označnica "irealno" poprima drugačiji suzvuk. Jest, ono što se počinilo ima nešto irealno. Ne bih dalje o tome. Pretpostavit ću da vi pod irealnim smatrate vezu koju sam uspostavio između šezdesetosmaške utopije i plesa svetoga Vida u dijelu romana kada se, činom koji se zove "Pobuna smeća", raspadnu negve represiranog svijeta? Ili kad nahrupe grčki bogovi kao prognanici? O progonstvu grčkih bogova pjevao je njemački pjesnik Friedrich Hölderlin. On je poludio. Ja mislim da neću kad nisam dosad. Ali ne čini mi se tako zahtjevno pojmiti "što je pjesnik htio reći". Većina onoga što u Homerovoj Odiseji mitski junaci i polubogovi čine jedni drugima ne bi prošlo test Ženevske konvencije. O onome što se u starini činilo prognanima, zarobljenima, napose ženama, da se i ne govori.
Odakle poznajete bolničku praksu?
Skupio sam nešto iskustava metodom vlastite kože. Ali važniji su od toga iskazi odvažnih insajdera koje ne kanim imenovati. Sve hijerarhije imaju strukturnih sličnosti: vojna, crkvena, partijska. Otud i bolnička ima neke elemente vojne, k tomu, događanja su iz postolujnog vremena. Ali hijerarhija ima i "mangupe u vlastitim redovima", ima ih koji je bojkotiraju, kao i onih koji se njome beskrupulozno koriste. Za bolničku faunu ne bi dostajale ni sve sličice Kraševa Životinjskog carstva. Bolnica je ovdje (samo) metafora širih zbivanja. Igor Mandić u nedavnom intervju, koji je izazvao provale bjesnila, ovako je zaoštrio ovaj uvid: Hrvatska je neuspio projekt šovinističkih elita.
Koje su razlike, a koje sličnosti između umiranja i ubijanja?
Morendo sam, među inim, napisao da bih objasnio ovu razliku, važniju od razlike između bitka i bića, s kojom stoji ili pada cijela (zapadna) filozofija. Palo mi je to na pamet na književnoj večeri u Njemačkoj gdje se iz publike čulo ovo: "Zašto uvijek o logorima i smrti kad su to teme koje ionako svi nastojimo potisnuti?" Naravno da nastojimo potisnuti pomisao da smo smrtni. Religija koristi te strahove zakupljujući onostranost i trguje utjehom što "ne umire sve" od nas iako svi umiremo. Ipak, svi nećemo biti ubijeni. Neki jesu bili i bit će ubijeni jer po presudi svojih ubojica ne spadaju tamo gdje su se zatekli. "Neko tlo postaje domovina tek kad se poškropi krvlju neprijatelja!" Ne valja smetnuti s uma ovaj slogan iz XIX. stoljeća kad su se "radile" domovine posvuda po Europi. Ne treba smetnuti s uma da države i narodi proizašli iz rasapa bivše zajednice još nisu dovršili svoja XIX. stoljeća.
U poplavi hrvatskih romana vaš se izdvaja radom na rečenici, misaonošću, literaran je. Je li to važnije od komunikativnosti?
Sad opet ja moram pitati: A na čemu bi drugome pisac imao raditi? Postoji li neko drugo sredstvo, meni nepoznato, kojim bi pisac mogao ostvariti komunikaciju s čitateljstvom? Vi želite reći da su rečenice "odveć izbrušene" pa bi se netko na njih mogao posjeći? Pa ne možemo u XXI. stoljeću, bez obzira što se nosimo s furijama XIX., pisati kako su pisali hrvatski realisti. Uliks Jamesa Joycea objavljen je 1922. Samo podsjećam da je u međuvremenu objavljena i Kamovljeva Isušena kaljuža. Apsolutno svak', donekle pismen, može napisati jednu dramu, jednu knjigu pjesama i jedan roman. Problem su međutim druge, treće knjige. Njih valja uistinu napisati, a to se može jedino apsolviranjem produljenog puberteta. Tako, eto, u trećoj dobi pokušavam položiti veliku književnu maturu. No Morendo, iako je moj prvi roman, nikako nije mogao biti moja prva knjiga, kojom genij objavljuje domu i svijetu da je genij.
Tvrdili ste da ćete roman sami objaviti u 15 primjeraka zbog niskih honorara. Kako ste našli izdavača?
U Hrvatskoj ima više pisaca nego čitatelja, i više izdavača nego pisaca. Tako sam čak i ja našao svojega izdavača. Honorar hrvatskog književnika za roman, ako uopće, iznosi jednu petnaestinu honorara redatelja za dvomjesečni rad. U tvrdnjama redatelja da su oni "na tržištu", a pisci da nisu, ima čak i neke perverzije. Jako bih volio čuti u kojem su to smislu oni na tržištu.
Vaš Hrvatski Faust sve se rjeđe spominje. Je li ga pregazilo vrijeme?
Nije, na žalost. Vrijeme je tu dramu sustiglo, a napose njezina autora. Oni koji na njezinu kraju izlaze iz povijesti (i odlaze štakorskim i drugim vezama popova angažiranih na stvari spašavanja njihovih tijela, ne toliko duša), vratili su se u hrvatsku zbilju 1990., kao, zamislite, pobjednici. Njihov susret-sudar s dramom Hrvatski Faust tek se očekuje. Ja ga ne mogu izbjeći, kao što ne mogu iz vlastite kože. Moje vrijeme tek dolazi. Oko Zagreba se veli: Svega bu, nas ne bu!
Opet imamo ljevičare na vlasti. Što će to donijeti hrvatskoj kulturi?
Nikada nismo imali ljevičare na vlasti. Sve su naše vlasti, osim prve, koja nikako nije bila "ljevičarska", koalicije koje su se tiskale oko centra. Hajdmo se nadati da će u najskorije vrijeme biti anulirana neka "kadrovska rješenja", napose u HNK, ali ne samo u njemu, koja je bivša vlast donijela metodama Helene Ceauşescu.
Medijska tema ponovno je titlovanje srpskih filmova?
Da ste kao Snježana Kordić i ja mogli pročitati komentar u Neue Zürcher Zeitungu – Hrvatsko čistunstvo – vjerojatno biste pocrvenjeli kao i nas dvoje. Naši "lingvisti" nas sramote, a osobito je teško nama koji za ta sramoćenja moramo polagati račune u kontaktima s kolegama u Europi. "Avlija, palanka, provincija, vukojebina, sve je to manje-više isto!", piše Zima u Novom listu, i ne griješi.
Često se u dramama bavite poznatim osobama, od Kamova i Držića do Gemme Boić, Tille Durieux. Zašto rjeđe stvarate vlastite likove?
Apsolutno svi nabrojeni jesu moji vlastiti likovi. Ja sam porazdavao svoju muku tim povijesnim obrazinama, i uzeo na sebe nešto od njihove. Premda, ja živim već dva i pol puta dulje od Janka Polića Kamova. Ako me on gleda iz svojih kostiju ostavljenih u Barceloni, nadam se da će mi oprostiti moju upornost na stvari života.
Koji su vam planovi?
Radit ćemo u ZKL-u moju adaptaciju Wildeova Sretnog princa. Snješka Banović će u Puli postaviti dramu "Kako je Dunda spasila domovinu", nakon režije "Enciklopedije" vrlo kvalificirana.