Kao 26-godišnjak Peter Murphy je s grupom Bauhaus iza rešetaka na bini izveo svoj hit “Bela Lugosi is dead” u filmu “Glad za krvlju” Tonyja Scotta u kojem je nastupio i David Bowie. Otada je prošlo 26 godina, Bauhaus je u četiri albuma od 1979. do 1983. ugurao svo naslijeđe punka, rocka, glama, njemačkih ekspresionista, eksperimentalnog rocka, metala, reggaea te funka i duba, a Murphy je nastavio sa solo karijerom. “Bela Lugosi” je krivo shvaćen postao himnom darkera (gothičara) diljem svijeta. Kratko okupljanje Bauhausa poslužilo je samo za izdavanje albuma “Go away white” 2008., a već sutra Murphy na turneji “Secret cover” ima hrvatsku koncertnu premijeru u Močvari.
Koliko je album “Go away white” ispunio vaša umjetnička i profesionalna očekivanja?
U vrlo pozitivnom ozračju uspjeli smo ga snimiti u nekoliko tjedana, ali ga nismo imali vremena doraditi. Jednostavno nakon nekog trenutka nismo htjeli nastaviti. Kreativno smo ipak zadovoljni, dokazali smo si da možemo raditi zajedno. Na albumu primjećujem i neke rupe i zato sada radim na svom novom albumu.
Bowie i Joy Division
Što možemo očekivati od vašeg novog albuma, najavljenog 2009.?
Album je spreman već osam mjeseci, ali još radimo na tome kako da ga izdamo. Može ga se očekivati na proljeće. Za sve nas koji smo radili na albumu, a smatramo ga vrlo dobrim, to je vrlo frustrirajuće. Zato sam i krenuo na turneju da nastavim s radom i da publici predstavim novi bend i dio materijala s albuma.
Znači dio materijala ćete predstaviti i u Močvari?
Svakako! Izvest ćemo nekoliko pjesama Bauhausa, tri ili četiri, ovisi o tome kako će reagirati publika, a dio će biti posvećen verzijama pjesama s ove turneje. Po jedna pjesma će biti od Bowieja i Joy Division, a izvodit ću ih s Trentom Reznorom.
Na pomolu novi bend
Publika u Hrvatskoj pamti vas prvenstveno po opusu s Bauhausom.
O, to je bilo jako davno. Otada sam se posvetio solo karijeri, iako smo se u okupili nekoliko puta. Razmišljam o tome da okupim vlastiti bend. Htjeli bismo istražiti osjećaj zajedničkog rada u studiju, trenutnu realizaciju ideje. Vjerojatno ću se zbog toga preseliti u New York. Još nemam jasnu sliku tko bi sve na kraju trebao biti u bendu.
Koliko vam je u kasnijem radu izvanredan rad s Bauhasom predstavljao breme?
Uvijek postoji breme kod umjetnika koji je radio s bendom, kod publike koja je upoznata s njegovim radom. Bauhaus više ne postoji. Okružio sam se s ljudima koji sa mnom žele raditi na ideji potpuno novih perspektiva. Uvijek je lijepo vidjeti da dio publike voli Bauhaus, ali veći dio toga je nešto što ja ne bih izvodio. Ti tekstovi nemaju nikakve veze s onim kako živim danas. Primjerice, Ziggy Stardust je pjesma s puno energije, izvodim je jer je publika voli. No to je bila verzija pjesme jedne druge osobe. Osobno bih izabrao She’s In Parties. Takav odnos imam i prema svom starijem solo radu, jer se inače sve pretvara u retrospektivno slavlje. Kad smo se ponovno okupili 2005. ulagali smo jako puno energije. To je funkcioniralo, ali mislim da smo svi prepoznali da to više nije relevantno.
Pjesme Bauhausa bile su ispunjene mrakom, melankolijom, sudbinama tragičnih genija. Koliko je na to utjecalo odrastanje u Northamptonu u 70-ima?
Mislim da je to bila puka slučajnost. Svi smo odrastali u malim gradovima i htjeli smo napraviti nešto iz ničega. To mi je bio prvi bend i ta je muzika nastala u mladoj, ne previše čarobnoj dobi. Okruženje je na svakoga od nas utjecalo na drugačiji način.