Srce

Moji krikovi našim susjedima nisu bili ništa neobično. Tako obično urličem dok vodim ljubav. Ali bilo je neobično doba dana. Devet i dvadeset pet ujutro, kad je moja žena na poslu, a nemam ljubavnicu. Zato su se okupili pred vratima, ali se nisu usudili zvoniti. Ni nazvati. Tu ih je našla moja žena koju sam nazvao ja. Susjedi su mislili da je došla zato da me uhvati s ljubavnicom, pa su čekali ishod.

– Monty Python – primijetila je moja supruga dok sam nasred kuhinje ležao s otvorenim prijelomom potkoljenice. U kuhinju je spadala samo kost, sličeći na one koje se cijepaju i bacaju u juhu. Sve drugo bilo je izvan konteksta. Osobito skije. Naime, skije se kupuju usred ljeta kad su najjeftinije. Htio sam ih isprobati. U kuhinji, na pločicama, da štapovima ne oštetim sagove i parkete. Ja, koji sam dvije godine od turističke agencije dobio specijalni popust i titulu „Vilenjaka Cortine D'Ampezzo", sapleo sam se i tresnuo nasred vlastite kuhinje, kao na ledenjaku. Prije nego li sam osjetio bol, ugledao sam narečenu kost čiji je šiljak stremio prema loncu s goveđom juhom.

Dok je žena nazivala hitnu, ja sam panično uništavao tragove zločina. Da bih skinuo desnu skiju, kost je provirila van za dobra dva centimetra. Vukao sam se po podu kao da teglim vlastito truplo, ostavljajući krvav trag, ne bih li obje skije ugurao u kupaonicu. Štapove sam pak uspio veoma precizno baciti kroz otvorena vrata balkona.

– Tipični skijaški prijelom – konstatirao je balavac iz hitne. U uhu mu je bila slušalica, ali ne od stetoskopa, nego od smartphonea, s kojeg se nije skidao ni dok mi je davao injekciju protiv bolova i pisao dijagnozu.

Ono u što su me ugurali na kolicima nije sličilo na operacijsku dvoranu pa sam zato upitao nadležne što to sa mnom namjeravaju.

– Prije operativnog zahvata moramo vam pregledati srce – rekla je jedna od tri liječnice.

– Za to nema nikakve potrebe. S mojim srcem je sve u redu – uspio sam se čak i osmjehnuti, računajući na iskustvo s takvim riđokosim ženama pozamašnih grudi koje su oduvijek bile osjetljive na moj šarm.

– Sve je u redu s vašim dopunskim – utješila me je. – Ovo ne morate platiti.

– Nije riječ o dopunskom nego o mom srcu. S njim je, ponavljam, sve u najboljem redu i ne treba nikakav pregled – bio sam odlučan.

– Kad ste posljednji put pregledali srce?

– Na sistematskom u pučkoj. Umirao sam od smijeha jer me je stetoskop škakljao.

– I nikad poslije?! – nije bila začuđena.

– Nikad – gotovo sam zarežao, manje od bola, a više da je okanim od njene namjere.

– Onda moramo poštovati protokol.

– Kakav prokleti protokol? Ne zanima me protokol i neću pregledavati svoje srce.

– Bez pregleda ne možete na operaciju.

– Onda ne idem na operaciju.

– Kako ćemo vas onda zakrpati?

Ovo „zakrpati" izrekla je grublje nego doktor u vesternu.

– Ne morate me uopće „krpati", ovako mi se baš sviđa – pogledao sam s divljenjem svoju kost.

– On nije normalan – primijetila je suhonjava doktorica koja je pripremala tri ekrana.

– Hoću da me „zakrpate", ali neću da mi pregledavate srce! – predložio sam nagodbu.

– Operativni zahvat obavlja se u totalnoj anesteziji. A za anesteziju moramo znati što je s vašim srcem.

– Dajte mi da potpišem.

– Što hoćete potpisati?

– Da obijam pregled srca. I da pristajem na operaciju bez anestezije. Ako su to mogli partizani...

– Mog pradjeda su zatukli partizani... – narogušila se treća – I molila bih da ovaj odjel ne uplićete u politiku.

– U redu – okanio sam se partizana – Potpisujem potpunu anesteziju, bez pregleda srca, na vlastitu odgovornost.

– Ne može – presudila je riđokosa – Na vlastitu odgovornost pacijent potpisuje za zdravlje i život opasne zahvate. Ultrazvuk srca posve je neopasan.

„To ti tako misliš", nisam izgovorio, nego pomislio, dok se na vratima stvorio grmalj u bijelom. Nisam znao je li tu zato da me svlada ili da pomogne poleći me na stol koji je podsjećao na stolove u prosekturi, iz onih sjajnih i mračnih nordijskih krimi serija. Zgrabio me i položio kao bebu. Sav moj otpor je utrnuo. Utonuo sam u letargičnu obamrlost našeg mačka Sivice kad ga se dokopa Alan, veterinar.

Naime, bio sam potpuno svjestan da vanjski prijelom nije jedino zlo toga kobnog dana, već da je to tek uvod, nježna uvertira u mnogo veće zlo koje se zove „moje srce." Da jedna nevolja vuče za sobom drugu, još veću. U istome tijelu, moje srce i ja, desetljećima smo živjeli posve odvojene živote. Niti sam ja znao za njega, niti ono za mene. Izbjegavao sam ga koristiti čak i u onim SMS čestitkama kad se „Od srca čestita." Prijateljima s visokim tlakom, aritmijama, šumovima, stentovima i bajpasima nikad se nisam pohvalio svojim besprijekornim srcem koje mi cijeloga mog vijeka, osim otkucajima koje nisam htio ni slušati, nije dalo ni dokaza ni povoda da uopće postoji.

E, ali sada, sve je prošlo i došao je i taj dan, kada zapostavljeno, ignorirano srce dobiva svojih pet, odnosno devet minuta koliko, rekli su, u prosjeku traje pregled. Sada će to moje srce, kao marljiva, skrbna, vrijedna žena, koja cijeli život odano služi, a tebi se sve to podrazumijeva na način da se praviš kao da ona ne postoji – doći na svoje. Sada će razotkriti svoje ožiljke, suženja žila, urođene i stečene mane svojih klijetki, o pretklijetkama da i ne govorimo. Sada će to moje srce javno pokazati i dokazati da svakog časa može spakirati svoje kofere i napustiti nezahvalnika koji od rođenja pa sve do današnjega Monty Pythona nije shvatio i razumio što posjeduje.

Gel kojim mi je premazalo prsni koš bio je hladan. Podsjetio me je na želatinu kojom premazuju tijelo osuđenika na smrt kojeg će zatući injekcijom. Bio sam uvjeren da će se srce zaustaviti istoga časa kad se o rebra prisloni šapica ultrazvuka.

To je radila riđokosa, a iza stakla bile su druge dvije pred ekranima s prijenosom katastrofe uživo. Iskrenuo sam vrat do ruba pucanja pršljenova ne bih li vidio njihova lica. Bila su ne samo ozbiljna već dramatična. Nimalo profesionalna jer vjerojatno su se na tim ekranima nagledale kojekakvih do kraja uništenih srdaca. Trenutak bi izbezumljene zurile u ekrane da bi se potom jednako izbezumljene pogledale, govoreći nešto uzrujano i gotovo panično. Trebalo mi je trenutak da ustanovim kako su to burno zbivanje iza stakla, ta zabrinutost, te kobne slutnje, ta nemogućnost izlaza na njihovim licima, dok su pogledavale na ekrane, gotovo savršeno usklađeni s klizavom šetnjom šapice po mom prsnom košu. Bio sam savršeno svjestan kako se moje srce na sav glas razlajalo o svim svojim godinama skrivanim manama i nedostacima, da se moje srce ne samo ispovijeda i žali, već osvetnički prijeti svojem vlasniku. Bio sam također siguran kako moje srce ne samo da ne može podnijeti potpunu anesteziju, već će tresnuti vratima svojih klijetki i pretklijetki dajući neopozivu ostavku i prije operativnog zahvata.

Šapica se napon odmaknula od mog grudnog koša kao od kadavera, a u susjednoj se prostoriji pred ekranima i dalje odvijala drama koja kao da nikada neće prestati.

Riđokosa je uključila dogovor i iza stakla začuo se zaključak suhonjave:

– ...I samo da znaš, u sutrašnjoj epizodi Ana će mu oprostiti sve njegove svinjarije, sve preljube s Vesnom i Martinom i molit će ga neka joj se vrati.