Zagreb u četvrtak čeka poseban događaj: otvorenje dugo najavljivane izložbe “Jack Freak Pictures” slavnog britanskog umjetničkog para Gilberta i Georgea u Muzeju suvremene umjetnosti. Ekstravagantan i, dakako, uvijek provokativan duo, pokazao se takvim i danas u hotelu The Regent Esplanade, u razgovoru za Večernji list. Oni koji stvaraju “umjetnost za sve” skromni su, ali to nije stvar karaktera. To je također dio njihova umjetničkog koncepta. On im “brani” da kupuju više od jednog odijela godišnje! Ni s modernim medijima nije drukčije.
Imate li svoj Facebook profil?
– Nemamo ni internet. Imamo asistenta koji ponekad ponešto pogleda. Trebamo li odgovoriti na neki upit, koristimo se faxom. Jednom mjesečno. Što se nas tiče, najradije bismo se koristili šapirografom. Sami ne odgovaramo ni na telefonske pozive ni na mailove. Nikad ne idemo ni na ceremonije otvaranja izložbi, osim na svoje.
Rekli ste da se građa za vaša djela nalaze 100 metara oko vaše kuće...
– Da. To je simpatično. Ne volimo duga putovanja. Ne možemo zamisliti da bismo po to putovali u Kinu, Rusiju... Ustajemo rano, organiziramo svoj dan, slikamo, pripremamo svoje izložbe, pročitamo novine i večeramo točno u 18 sati. Slobodno vrijeme? Ovisi o tome što radimo. Postoji razdoblje, mjesec ili dva, kad smo sasvim posvećeni radu, tome da rad bude što bolji, da slika bude korektno oblikovana, a poruka slike apsolutno jasna. Pritom svaki dan razmišljamo kad treba prestati, da ne bi bilo previše, da se važno izdvoji od nevažnog. Važno je pritom ne razmišljati previše. Slika treba izgledati tako da svaki detalj bude naš. Svaka sekunda treba biti naša. Želimo posve kontrolirati svoju snagu. Biti usuglašeni, slagati se o glavnoj temi u svakom detalju. Nema neslaganja među nama kad su posrijedi slike. Ne krećemo u posao ako se ne slažemo jer bi inače to bio rad jednog umjetnika, a ne umjetničkog para. Želimo njegovati snagu zajedništva. I među nama i u društvu.
I zagrebačku izložbu u MSU pomno ste zajednički pripremili. Napravili ste čak i maketu postava...
– Da, mi to činimo za svaku izložbu. Sami dizajniramo katalog, sve velike plakate i pozivnice za izložbu. To je “totalna ideja”.
Na taj ste način uklopili i medij fotografije u svoj umjetnički rad...
– Kad smo 70-ih počeli raditi, razgovaralo se o razlici između umjetnosti i fotografije. Među brojnim polemikama mnoge su se pokazale neprihvatljivima. Kao, s jedne strane imate umjetnost, a s druge strane koristite fotografiju koja nije umjetnost. Mi nikad nismo željeli biti rub umjetnosti. Htjeli smo da slika na zidu u cijelosti aktivira mozak. To je za nas veliko uzbuđenje.
U početku smo snimali starom tehnikom fotografiranja i snimili stotine tisuća negativa. Iz njih smo izdvajali najzanimljivije dijelove i kombinirali ih. To je omogućilo i pomoglo da dobijemo više slojeva s mnoštvom detalja na slici. U tome nam je pomogao kompjutor.
U početku našeg rada s fotografijom nitko nije fotografiju priznavao kao umjetnost. No ako fotograf snimi silovanje, onda je to skandalozno, užasno, zbog toga se može ići u zatvor. A ako takav prizor naslika slikar, onda to može završiti u nacionalnoj galeriji. Osobno smo sudjelovali u promjeni mišljenja o tome.
Otpočetka svoga rada izuzetno ste provokativni. Smije li umjetnik hijerarhijski izjednačavati sveto i profano? Nacionalne, političke i religijske simbole s profanim stvarima?
– Kao umjetnici imamo privilegije. Radimo samo u svom atelijeru onako kako mi hoćemo, neovisno o bilo kakvim komisijama. Nikad nismo radili po narudžbi. A kad te slike izađu iz atelijera, može ih vidjeti cijeli svijet. Kao što će i ovih šezdesetak radova vidjeti zagrebačka publika. Ja, Gilbert, podrijetlom sam iz katoličke zemlje, iz Italije. Katolik sam, ali nisam praktični vjernik. Slobodan sam, međutim, iskazati svoju ekspresiju. Imamo pravo sve komentirati. A za razliku od drugih umjetnika koji se religijom uopće ne bave, mi se bavimo i vrlo važnim temama poput AIDS-a, razvoda... što s otočke udaljenosti možemo tumačiti drukčije od Rima. A nacionalne simbole poput zastave ionako nalazimo u modi, kao majice, košulje, kupaće kostime. Oni koji ih nose poručuju “ja dolazim iz Amerike, Britanije ili Italije”. Zastava je državni nacionalni simbol pa, kad navijači pale američku zastavu, jasno je da imaju nešto protiv onih koji nose tu zastavu. Zastava je čudesan simbol. Britanska je zastava likovno zanimljiva. Mnogi mladi ljudi ne razumiju da je sastavljena od više križeva, a križevi su služili i kao raspela za ubijanje. Oni simboliziraju rat, ulazak križara u Jeruzalem, pa je čak i Isus razapet na križu. Britanska je zastava bila omražena u 80-ima među ljevičarima, podjednako kao i crvena komunistička zastava u drugim krugovima, a sada je postala trendovski simbol kojim se koriste Gucci, Armani... To je kao Amerika. Jedanput je mrzite, drugi je put možete i voljeti.
“Kad ostarim, bit ću nesnosan. Kao stara bolnica”, kaže slavni francuski pjesnik i šansonijer Jacques Brel. Kakvi ćete vi biti kad ostarite?
– Ha, ha... Mi već jesmo stari, samo imamo mlade fanove. Kad smo počinjali, imali smo grupu obožavatelja koji nas vole i danas, ali smo s godinama dobivali generacije nove publike. Starost je genijalna stvar jer se možeš seksati s nekim trostruko mlađim od sebe, a da ipak ne završiš u zatvoru. Zato smo aktivni kao nikad prije. Neopterećeni radom.