Je li ovo najbolja godina Stephena Kinga? Teško ćemo se sjetiti neke godine u kojoj se ekraniziralo (pa i ponovno) toliko njegovih djela i prikazalo toliko njegovih serija i filmova.
Za nekoliko dana pojavit će se njegov 68. roman ‘Sleeping Beauties’, već se prikazuje remake kultnog serijala ‘Ono’, a već smo vidjeli ‘Kulu tmine’, do kraja godine još ćemo vidjeti ‘Gerald’s Game’ i desetu ‘Djecu kukuruza’. Na televiziji smo odgledali ‘Maglu’, a u tijeku je serija ‘Gospodin Mercedes’. Što je to u vjerojatno najekraniziranijem piscu, a koji piše samo horror priče? Odnosno ne baš. Prisjetimo se Iskupljenja u Shawshanku, zatvorska drama smatra se jednim od najboljih filmova u povijesti, imala je sedam nominacija za nagradu Oscar, a zanimljivo, nije osvojila ni jedan kipić. Napisana je prema Kingovoj kratkoj priči ‘Rita Hayworth and Shawshank Redemption’ koja je, pak, bazirana na jednoj kratkoj priči Lava Nikolajeviča Tolstoja. A ne radi se o hororu.
Sasvim je sigurno bilo da će golem uspjeh požnjeti ponovna ekranizacija romana ‘Ono’. Čak 27 godina nakon što je original prikazan, u kina je stigla nova verzija. Iako se često dogodi da traileri obećaju puno, a filmovi podbace, ‘Ono’ je na putu da postane najgledaniji i najprofitabilniji horor film svih vremena. Samo u prvom vikendu na blagajnama je kina u Sjevernoj Americi prikupio 117 milijuna dolara što je najveće otvaranje horor filma u povijesti te najveće otvaranje nekog filma u rujnu. U hrvatskim je kinima prvi vikend hit-horor pogledalo 25.772 gledatelja pa je tako i kod nas zasjeo na prvaka otvaranja horor filma svih vremena.
A recept je ikone pop-kulture zapravo banalno jednostavan. Imate nešto čega se užasavate? Izvrsno, imam knjigu za vas. Bojite se magle, tu je Magla, bojite se automobila ili nesreća njima izazvanih, tu je Gospodin Mercedes, bojite se pasa, evo Cujoa, bojite se vode, poslužit će The Reach, vještica, eto Salem’s Lota, izolacije eto i Isijavanja.
Jer, kako će jednom prilikom objasniti, strahovi koje poprimimo kao djeca, ne nestaju kad odrastemo, često su i dalje s nama manifestirajući se na sasvim nove načine. Pogotovo ako se ti strahovi ili neki drugi događaj duboko usijecaju u kasniju egzistenciju, odnosno na drugačiji način usmjeravaju nečiji život. Dapače, King je roman nazvao zbirom svega što je naučio i napravio u svojem životu do tog trenutka. “Ono” se doista doima kao osnova ranijeg romana “Truplo” prema kojem je kasnije snimljen jedan od najznačajnijih tinejdžerskih filmova “Ostani uz mene”. Ovoga puta radnja nije potraga, već se vrti oko već nađenoga, nečega što će svi uključeni zadržati tajnom, a što ključno utječe na njihov život. Oni mogu biti uspješni, no traume koje vuku iz djetinjstva ne čine ih sretnima.
Nije to priča o klaunu strave, već o boli, odnosno koliko duboko ona može dospjeti u ljudsku dušu. Ali i o stalnoj potrazi za dobrim koje djeci uzimaju odrasli, o nastojanjima da se klinci junaci romana i filma otrgnu iz čvrstog ciklusa lošeg. Svatko se može prepoznati u strahu koji kreira “Ono”, i to je vrlo vjerojatno razlog zašto mu se uvijek vraćamo. Pa i ovaj put kada je spretno za jednu od glavnih uloga odabran Finn Wolfhard kojega smo gledali u “Stranger Things”, Netflixovoj seriji koja radnjom koketira s Kingovim djelima.
I sam King bio je u djetinjstvu izložen teškom iskustvu. Njegov je otac obitelj napustio na najklasičniji način – otišao je po cigarete i više se nije vratio. Majka ostaje u teškim financijskim prilikama, radeći kao medicinska sestra i brinući za terminalno bolesne, kasnije i za one smanjenih mentalnih sposobnosti. Postoji tu i jedna dodatna okolnost – veliki je pisac navodno kao dijete svjedočio nesreći u kojoj jednog od njegovih prijatelja udara vlak, no nema nikakvih sjećanja na taj događaj. Nakon što se to dogodilo, vratio se kući, zanijemio i u šoku. Obitelj je tek kasnije doznala što se dogodilo. Iako mnogi misle kako je upravo taj događaj aktivirao njegov talent za pisanje crnih romana, u svojim službenim memoarima on taj događaj i ne spominje.
Prvu je priču, “The Glass Floor”, prodao 1967. magazinu Startling Mistery Stories. Prehranjivao se prodajom priča nakon što je završio za nastavnika, ali je isto nastavio i nakon što je počeo predavati na privatnoj Hampden Academy u istoimenom gradu u državi Maine u kojoj je odrastao i u kojoj se događaju radnje mnogih njegovih romana. Radio je i povremene poslove, bio je domar, pa i pumpaš. No, uspijeva se i propiti, loša će ga navika pratiti cijelo desetljeće. I posmrtni je govor majci držao pod alkoholom. Vjerujemo kako je žalost razlog tome, majci Stephen King duguje puno. Kao i supruzi Tabithi. Kada je 1973. izradio prvu verziju svojeg debitantskog romana “Carrie”, bacio ga je u smeće. Tabitha je izvadila roman iz koša i natjerala budućeg velikog pisca da ga dovrši. King, naime, nije vjerovao da može opisati tinejdžerku na pravi način, misleći da svijet mladih Amerikanki ne razumije dovoljno.
Supruga Tabby koju je upoznao za studija na Sveučilištu Maine pomogla mu je da oblikuje svijet Carrie, a navodno je imala veliki utjecaj i na poznatu scenu u tušu. Već se ovdje vidio specifičan Kingov talent za pronalaženje motivacija za priče u stvarnom svijetu. Lik je Carrie, naime, temeljen na dvije srednjoškolke kojih se pisac dobro sjećao. Jedna je patila od padavice, njezina majka fundamentalistička vjernica držala je veliko raspelo iznad njezina kreveta. Druga je djevojka bila samotnica izložena poruzi jer je svaki dan nosila istu odjeću. U vrijeme kad je King pisao roman obje su bile mrtve, prva nakon napadaja epilepsije, a druga je okončala svoj život samoubojstvom.
Nakon devet mjeseci priča je bila dovršena, kao i težak život Kingovih koji su jedno vrijeme živjeli čak i u prikolici i odrekli se telefona da bi nekako preživjeli. Nije sve išlo tako lako, 30 je izdavača odbilo roman prije nego ga je prihvatio Bill Thompson, urednik u Doubleday Publishingu. Pisac je dobio unaprijed 2500 dolara za tu priču o tinejdžerici s paranormalnim moćima, no tvrdi se uvez prodao tek u 13.000 primjeraka, pisac je ponovo morao pred ploču. No, druga je izdavačka kuća, Signet Books, otkupila autorska prava za meki uvez. Cijena – 400.000 dolara, polovica od toga ide Kingu. Posebna je simbolika oko Carrie i u osobnom smislu. Posljednje što će Kingova majka čuti prije no što umre od raka jesu rečenice iz sinovljeva prvog hit-romana.
“Kula tmine” koja je upravo otišla iz domaćih kina, daleko je više od filma. Riječ je o serijalu koji je King radio praktički desetljećima, ne vjerujući uopće da će priču prihvatiti bilo tko osim njegovih najokorjelijih fanova. Nije baš bio u pravu, nakon podosta nagovaranja dopustio je da se serijal “Kula tmine” pojavi i u popularnim masovnim formatima. U vizualnom će se obliku priča o usamljenom revolverašu pojaviti ponajprije u stripu. To je tek bio uspjeh, puno impresivniji od nedavnog filma.
No, još se ništa ne može mjeriti s “Ono” koji se u prvom izdanju odmah prodao u više od milijun kopija, postajući i ostajući tako najuspjelijim Kingovim djelom. Nekoliko je priča napisao pod pseudonimom Richard Bachman. Po jednoj priči, bilo je to zato da se pisac sam uvjeri kako njegov uspjeh nije slučajan nego je doista posljedica njegova pisanja. Točnija je, međutim, verzija po kojoj je to napravio da bi mogao objaviti više od jedne knjige godišnje, običaj je tadašnjih američkih izdavača bio da ne izdaju više ne vjerujući kako postoje pisci koji mogu biti toliko kreativni.
A King očito to može, čak i nakon teške prometne nesreće u kojoj ga je pokosio kombi, ozlijedivši ga toliko da su liječnici razmatrali mogućnost da mu amputiraju nogu. Njegovi su suradnici kombi otkupili za 1500 dolara i odmah ga poslali u rezalište kako bi spriječili da se isti pojavi na eBayju. To je pisca razljutilo jer je kombi razbiti želio – sam. Čak i u varijanti humanitarne zabave gdje bi gosti imali priliku “kupiti” udarac čekićem. Ipak, nesreća ga je, po vlastitom priznanju, usporila, pa sada teško dostiže vlastiti normativ od šest sati pisanja i čitanja dnevno, te najmanje dvije tisuće ispisanih riječi.
Sasvim se u osobu Stephena Kinga uklapa da voli heavy metal. Sluša teškometalne bendove poput Metallice, Anthraxa, Judas Priesta, a potrudio se pogurati da glazbena podloga za Maximum Overdrive, film koji je sam režirao, bude album “Who Made Who” grupe AC/DC. Godišnje donira oko četiri milijuna dolara knjižnicama, školama, različitim umjetničkim organizacijama, ali i vatrogascima, jer spašavaju živote. S Tabithom ima troje djece, kćer Naomi, dvojicu sinova, Owena i Johna Hillstroma, prvi je pisac, drugi strip-autor. Što tu nedostaje? Oscar? Zašto ne, “Ono” ima dobre šanse prisjetimo li se Bubimira, koji je pozlaćeni kipi i dobio.