Vrijeme je maškara. U Dubrovniku, Vojnovićevom Dubrovniku, gospari žive u davno izgubljenom svijetu prošlih vremena. Drže se tradicija svojih starih čak i kada to znači njihov promašen život. U sobi za služinčad, u potkrovlju jedne od gradskih palača, s pogledom na svetog Vlahu i Zelence, leži smrtno bolesna mlada (i zaljubljena) djevojka. To je mjesto, ali i radnja Vojnovićevog djela "Maškarate ispod kuplja" premijerno izvedenog na sceni HNK Zagreb, u režiji Ivice Kunčevića.
Dvije služavke, dvije gospodarice, maškare.... Kunčevićeve maškare su lutke (kreacija Vesne Balabanić), smišljene kako bi se glavnim glumicama dao prostor da se razmašu. Kako predstava odmiče jasno je da je Olga Pakalović glumica kojoj se vjeruje, da je Doris Šarić Kukuljica Dubrovkinja koja jedina savršeno govori taj uhu mili, ali zahtjevni staro dubrovački. Približava joj se Vanja Matujec, tek povremeno i Alma Prica.
No, što nam danas znači ovo Vojnovićevo djelo? Treba li nam gotovo dva sata teatra za poruku kako se samo pod maskama govori istina, kako su društvene razlike bile nepremostive i kako su ubijale ljubav? U konačnici ova predstava ima lijepih poetskih trenutaka, ali ona prije svega ukazuje na repertoarna lutanja nacionalne teatarske kuće. Vojnović zbog Vojnovića? Kakvog to uopće ima smisla? No, možda nam se u jednoj sezoni moraju dogoditi svi promašaji sa nacionalnom teatarskom baštinom (počelo je sa Dundom u Gavelli) kako bi netko konačno shvatio da tu klasiku treba raditi na način koji dotiče teatarsku publiku 21. stoljeća.
Bojana ce u najskorije vrijeme izdati neku knjigu uputa za reziranje hrvatske klasike. A ne bi mogla nabrojati pet djela iste bez da ne trazi po Wikipediji. Nespojiva je predstava u HNK sa divnim zenskim ansamblom i onom katastrofom od Dunda. Pola sata Olge Pakalovic, Doris Saric i Ane Begic vrijede vise od pola Frljica sve zajedno. Ali Bojana bi u drustvo kriticarskih \" znalaca\" hrvatskih.