Uz simboličnu projekciju filma “Trči, Lola, trči”, prvog čija je kopija davne 1999. došla u ured budućeg Motovun Film Festivala, manifestacija se oprašta od te istarske lokacije i seli na 1035 metara nadmorske visine – na brdo Petehovac iznad Delnica. Festival u Motovunu i službeno je u subotu otvoren filmom “Palo lišće” Akija Kaurismäkija, a posljednje motovunske dane prije 26. srpnja i preseljenja u Gorski kotar te preuzimanja imena Cinehill obilježit će i današnja projekcija nastavka velikog srpskog hita “Munje: Opet!” redatelja Radivoja Andrića.
Drugi dio toga generacijskog filma, čije se replike prenose s roditelja na djecu, u Srbiji ni ovaj put nije omanuo, a u Motovun opet donosi dašak oproštaja jer prvijenac je na tome mjestu prikazan u godinama začetka festivala, a nastavak ga ispraća na novu lokaciju. O svemu razgovaramo s Andrićem, koji je, čini se, otkrio formulu kojom zna zapaliti mase. Ili možda ipak nije?
Dvadeset i kusur godina i evo vas opet u Motovunu, gdje ste 2001. predstavili i prvi dio ovog filma. Što se u tih 20 godina promijenilo kod glavnih likova Popa i Mareta?
Milo mi je i toplo oko srca zbog toga što je prvi dio “Munja” u Motovunu prikazan u prvim godinama festivala, a njegov nastavak bit će, evo, igrom slučaja prikazan na posljednjem izdanju tog festivala koje se odvija upravo u Motovunu. Čini se kao da smo zatvorili krug, kao da “Munje” žive s Motovunom. A Mare i Pop se nisu mnogo promijenili, oni i dalje nemaju prihode, ali zato nemaju ni rashode i žive s majkama. Ono što je novo jest cijeli svijet oko njih. U ovih 20 godina svijet se strašno promijenio, i to ne samo tehnološki nego su se promijenili i prioriteti i ciljevi u životu ljudi. Promijenila se civilizacija. A kako njih dvojica koji se nisu pomaknuli s mjesta žive u tom novom svijetu, e, o tome govori ovaj film.
Zašto ste se odlučili na snimanje nastavka? Znamo da se gotovo nikada ne događa da nastavci dosegnu slavu prvijenca.
Dugo mi je trebalo da se odlučim na snimanje nastavka. Ideja se, doduše, rodila manje-više odmah poslije uspjeha prvog dijela, ali ja sam barem 15 godina odbijao uopće razmišljati o tome. A onda je Srđan Anđelić, koji je napisao i prvi dio, počeo malo prčkati po nastavku, priča se proširila gradom jer rekao je to Sergeju Trifunoviću, a kad njemu nešto kažeš, to postane općenarodno dobro. Čak se skoro dogodilo da film režira drugi redatelj, što sam tražio u nadi da će on dati novi pogled na taj drugi svijet u kojem ne plivam baš najbolje. To na kraju nije bio slučaj, scenarij je razvijen i zakačio sam se za neke njegove dijelove, konkretno za liniju o prijateljstvu i pomirenju te onu o iseljavanju mladih iz zemlje. Scenarij mi se svidio i odlučio sam snimati.
Film ste posvetili Nebojši Glogovcu. Po čemu ga pamtite?
Nebojša Glogovac mi je jako prirastao srcu. Njega i cijelu njegovu glumačku klasu, u kojoj je bio i Sergej Trifunović, poznajem od prvog dana studija jer je RTV Beograd, koji je tada imao puno bolji program nego sada, blisko surađivao s Fakultetom dramskih umjetnosti tako da je moja klasa režije dobila zadatak snimiti emisiju o FDU. Mene je zapao dio da pratim i snimim jednu klasu glume, a izabrao sam njihovu jer je bila specifična po tome što nitko nije bio iz Beograda. Ta energija ljudi koji su došli iz provincije bila je fenomenalna jer morali su se izboriti za svoje mjesto pod suncem u drugom gradu. Glogi i ja poslije smo se puno sretali na raznim projektima, a kad je došlo vrijeme da i ja snimam, bilo je sasvim jasno koga ću zvati. On vam je čovjek s kojim sam se najviše držao za ruke. Naime, on nije imao dobar vid pa smo mu scenarije tiskali u većem fontu da bi ih mogao čitati. Međutim, kada smo snimili “Munje”, a poslije toga i “Kengura”, i krenuli na premijere po gradovima, rijetko sam se držao s muškarcem za ruke, vjerojatno nikad, koliko sam se držao za ruku s njim. A sve zato što je on loše vidio, a i ja imam kokošje sljepilo pa smo zajedno tapkali po mraku kinodvorane da dođemo na binu do trenutka kad se pale svjetla i kad ekipa filma stoji ispred platna. Pamtim nas i na utakmici Srbija – Hrvatska, prvoj poslije ratova, on teški zvezdaš, ja partizanovac, i na stadionu nestane struje. Sve se pogasi, a mi čim je mrak, odmah se uhvatimo za ruke i smijemo se tome dok cijeli stadion u mrklom mraku skandira: “Nikola Tesla!” Glogi mi je baš bio blizak.
U filmu glumi i sjajna Jelisaveta Seka Sablić. Kako ste je dobili za ulogu?
Seku dugo poznajem, obraćam joj se s “ti”, zbog čega me neki poprijeko gledaju, ali ne mogu drukčije jer ona se dere na mene ako joj kažem “vi” ili se brinem na setu je li joj hladno ili, recimo, što nešto dugo čeka. Moja obitelj, otac i majka, bavili su se i bave se filmom i televizijom tako da sam i u djetinjstvu sretao glumce pa tako i Seku. Ona je genijalna, ogromna je profesionalka i ta uloga bila je odmah napisana za nju, nitko drugi nije ni bio u konkurenciji. U filmu glumi srednjoškolsku profesoricu staroga kova koja je bila razrednica Popu i Maretu. Profesoricu koja je, za razliku od današnjih profesora, imala autoritet, tako da jedna podzemna linija ovog filma govori i o tome kako profesori moraju imati autoritet da bismo od njih nešto naučili. Tu ne mislim na učenje formula, već na učenje o životu.
U Srbiji je nastavak u prva dva tjedna prikazivanja pogledalo 100.000 gledatelja. Čini se da ste našli formulu za široke mase?
Nisam našao formulu za široke narodne mase, nego sam ja praktički ta široka narodna masa jer radim na scenariju, smišljam ga i mijenjam na način na koji mislim da bi se meni dopao film. Snimam filmove koje bih ja volio vidjeti u kinu, a izgleda da mnogo ljudi misli kao ja. Nema tu kalkulacija tipa sad se gleda ovo ili popularno je ono, razmišljam o onome što je meni zanimljivo. To je dobra formula i za život jer radiš nešto da tebi bude dobro, jer mora tebi biti dobro da bi i drugima bilo dobro. A širenje dobra je valjda funkcija ljudskog roda.
Prve “Munje” snimali ste gerilski, poslije bombardiranja, struju vam je za snimanje posudio Ljuba Tadić.
Totalno gerilski i bez ikakve pomoći države. Bila je financijska stiska, nismo imali ništa od scenske tehnike tako da smo u pripremama za snimanje od scenografa tražili da nam nađe slijepe ulice koje nemaju dubinu jer nismo mogli osvjetljavati dubinu, a cijeli film se događa noću. Uz napomenu da nađe takve ulice u kojima nekoga poznajemo da bi nam taj mogao posuditi struju. U jednoj takvoj idealnoj ulici u kojoj nismo nikoga poznali slučajno je naišao Ljuba Tadić koji je ondje živio i koji nam je sam ponudio svoju struju, a njegova supruga nam je cijelu noć kuhala kave. Poslije su mi neki kritičari rekli da imam fetiš benzinskih postaja, koje se često pojavljuju u filmu, a u pitanju nije fetiš, već činjenica da su benzinske postaje bile osvijetljene, a mi smo tražili lokacije na kojima gori svjetlo jer svoje nismo imali. Dakle, bila je to čista gerila, ali koja nam tada nije bila strana jer sve što se tada radilo u Srbiji bilo je gerilsko.
Zašto je film pušten u javnost tek godinu dana nakon nastanka?
Snimali smo poslije bombardiranja, a prije promjena 5. listopada 2000., iako su čak i u trenucima snimanja već bile demonstracije protiv režima. Kada smo završili montažu, producent Milko Josifov rekao je da ćemo čekati s puštanjem filma dok Sloba ne padne. Ostali smo šokirani i mislili da je šašav jer čekali smo da Sloba padne već više od deset godina i pitali se pa kad će se to dogoditi. No po njemu je to bilo neupitno i bio je u pravu. Bombardiranje je dokusurilo Miloševićev režim, došlo je do promjene i tek tada smo pustili film. I to je i tajna njegova velikog uspjeha jer, naime, film jest dobar, ali ne toliko dobar da ga pogleda 600.000 ljudi, koliko ga je gledalo. Stvar je u odličnom trenutku i dobroj producentskoj odluci čovjeka koji je vidio širu sliku od nas običnih smrtnika.
Da se vratimo opet prolasku tih 20 godina... Što se u tih 20 godina od prvih “Munja” promijenilo kod vas?
Ja sam pomalo kao Pop i Mare, dakle nije se nešto značajno promijenilo. Ostao sam vjeran tome da radim stvari koje me stvarno zanimaju. Nuđeno mi je mnogo scenarija i projekata koje sam odbio jer nisu bili bliski meni. Nisam toliko dobar redatelj da bih mogao režirati sve, nego samo ono meni blisko, i kada nečeg takvog nema, radim kao pomoćnik režije, a uskoro ću raditi i kao supervizor na dva filma. Jedina je razlika što prije “Munja” nisam ušao u svijet reklama, a poslije jesam, što je zgodno za život jer su dobro plaćene.
Koliko su se i jesu li se, također u tih 20 godina, promijenili uvjeti poslovanja u filmskoj industriji u Srbiji?
Puno se promijenio. Prije 20 godina nismo imali Filmski centar, nego Institut za film, koji nije raspolagao novcem, nego je novac za filmove išao direktno od ministra, koji je katkad s komisijom, a katkad sam odlučivao koji će filmovi biti snimljeni. Sada imamo Filmski centar koji je prilično razrađena institucija, uz koju se, doduše, često vežu neke afere, ali u takvoj zemlji živimo, i puno je bolje nego prije. Svake su godine natječaji, čak i dva godišnje, i država daje finu količinu novca, ne dovoljnu, ali daje. S druge strane, nova tehnika i filmska tehnologija toliko su olakšale život da je snimati film postalo pjesma. Puno manje vremena se troši na tehniku, zbog čega ostaje više vremena za kreaciju.
Ne snimate filmove o prosječnim ljudima. Tko su vaši junaci?
Snimam filmove o luzerima. Zašto? Ne znam, možda zato što i sebe doživljavam luzerom. Pri tome uopće ne vidim da je to neka velika negativna konotacija, to je samo način života. Vjerojatno bih bio sličan svojim junacima koji gube vrijeme po krovovima i ulicama i noćnim klubovima da me nije uhvatio ovaj posao s filmom. Ja bih se u tom društvu sasvim lagodno osjećao. Tako da radim filmove o njima i pokušavam ih opravdati pred ostatkom svijeta. Druga stvar koja je važna za moje likove jest da su buntovnici. To je važno i za život jer moraš biti buntovnik od početka do kraja života, moraš se boriti za bolje. Nisam neki dobar kritičar ni analitičar, ovo je najviše što možete dobiti od mene.
Što imate sljedeće u rukavu? Možda triler koji se bavi svakidašnjim životom ljudi u regiji?
Dulji period morat ću se odmoriti jer sam snimio dva filma zaredom, što je vrlo naporan posao, propast i za duh i za tijelo. A u ladici imam nekoliko scenarija. Jedan je pisan prema romanu Emira Imamovića Pirketa “Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince”, a drugi se još rađa i u pitanju je mjuzikl, što mi je uvijek bila želja snimiti, ali prvo se moram revitalizirati.