Vejzovićev je Salieri zlokoban i zao - čovjek u svojoj biti

Bila je to doista mozartovski zaigrana i hirovita noć. U petak, 24. listopada u Gavelli se, pred početak premijere “Amadeusa” Petera Shafera,  pokvario kazališni tonski pult, i to za predstavu koja mikrofone koristi kako bi publiku “uvukla” u Salierijevu glavu. Na sreću, sve je popravljeno i predstava je izvedene sa sat i pol odgođenim početkom. Glumcima je čekanje zasigurno gadno nateglo živce, ali gotovo se sva publika vratila u kazalište na čemu im je zahvalio i novi ravnatelj Boris Svrtan.

“Amadeus” je definitivno nova uspješnica Gavelle, hrabar teatraski zalogaj, jer teško da je te večeri bilo i jednog čovjeka koji u glavi nije “vrtio” istoimeni, brojnim Oscarima nagrađeni, film Miloša Formana. No, bio je ovo teatarski Amedeus, djelo kakvo je u stanju na scenu postaviti  samo netko tko jako voli i dobro poznaje glazbu. Upravo to je redateljica Dora Ruždjak Podolski, a veliki dopsinos njenom dijelu posla dali su i: prevoditelja Marijana Orešnika, dramaturga Dubravka Mihanovića i maestra Vjekoslava Babića koji svira tijekom predstave.

Uz sjajno izabrane glavnu junake – Salieri je Enes Vejzović, a Mozart Filip Križan – Ruždjak Podolski zapravo najbolje dočarava doba u kojem je stvarao nevjerojatni glazbeni genij. Ovdje su komični car (odličan Franjo Dijak), kao i njegovi podložni dvorjani (Janko Rakoš, Zoran Gogić i Siniša Ružić) , ovdje su “Povjetarci” zapravo demoni iz Salierieve glave (razigrane Ankica Dobrić, Ivana Bolanča, Perica Martinović i Natalija Đorđević). Najslabija karika glumačkog ansambla bila je na premijeri vrlo indisponirana Nataša Janjić Lokas u ulozi Mozartove žene. Tu je i sveprisutna glazba, tako da su uz Salierijeve monologe, najdojmljivje scene one u kojima se slušaju nova Mozartova djela. Ovdje cijela glumačke ekipa doista “igra” glazbu, očito slušajući prave upute.

A pravo je glumačko čudo napravio Enes Vejzović u ulozi Salieria. Zlokoban i zao, tek čovjek u svojoj biti. On pokazuje kakvo je raditi i truditi se iz svih svojih snaga, a biti tek prosječan, na sceni dočarava kakvo je umjetničko prokletstvo spoznati tu svoju prosječnost, ali imati uho, i um, koji čuju i razumiju genija. Filip Križan Amadeusa igra koristeći svoj lik milog dječaka, pokazujući kako je Mozartu sve, i život i glazba, bilo igra, nešto sudbinom dano, dar koji mu u konačnici uništava život.

Taj sukob zaigane jednostavnosti i životnog veselja nasuprot očajnog truda da se dostignu božanske visine kao i poriva da se ta nedostižna genijalnost zbiše s lica zemlje glavna je vrlina ove predstave. Razlog zbog kojeg je treba vidjeti.