Vlaho Bukovac bio na rubu ludila

Ludilo ili u najmanju ruku mentalna iščašenost neizbježni su pratitelji umjetnika. Od Van Gogha koji je sebi odrezao uho do Kovačića i Vidrića koji su život okončali potpuno mentalno rastrojeni. Slična opasnost prijetila je i poznatom hrvatskom slikaru Vlahi Bukovcu. O tome svjedoče njegove slike "Spomen jedne obitelji" i "Ormar buduće slave", nastale početkom XX. stoljeća u Pragu.

 Na prvoj su naslikane glave četvero njegove djece kako vise na bijeloj pozadini, a sa stolića u podnožju promatraju ih glave slikara i njegove žene Jelice. Na drugoj slici Bukovac je naslikao kuhinjski ormar na čijim policama leže nasumce naslagane glave ljudi koje je poznavao. Neke glave vise na zidu pokraj ormara ili su poredane na stoliću. Među njima je i Bukovčeva glava. Sve su one sivo-zelene boje što, aluzijom na truljenje i raspadanje, kod promatrača izaziva dodatno jezovit dojam. Otkud takva jeza i crnilo u duši inače veselog Bukovca?

Praški blues
Godine 1904. Bukovac se, nakon mnogih peripetija, skrasio u Pragu. Postao je izvanredni profesor na Umjetničkoj akademiji s plaćom koja je bilo dovoljna za sasvim ugodan život. Štoviše, vlada mu je odobrila još pola godišnje plaće kako bi uredio svoj atelijer. Nekoliko godina kasnije unaprijeđen je u redovitog profesora što mu je donosilo otprilike 50 posto veću plaću.

Osim toga, odgovarala mu je i društvena atmosfera Praga koji je bio otvoreniji od Zagreba i skloniji prihvaćanju liberalnih ideja sa Zapada. Stoga je Bukovac otvorenošću, srdačnošću i liberalnim idejama koje je prihvatio živeći u Parizu stekao poštovanje i ljubav svojih učenika koji su zbog njega učili hrvatski.

No, usprkos svemu tome, Bukovac je u Pragu bio nesretan. Približavajući se pedesetoj, osjećao je zamor i zasićenost životom. Više nije bio mladić koji bi uživao u kozmopolitskoj gužvi velegrada. Stoga mu nije godio život u hiperaktivnoj češkoj metropoli, a još manje mu je odgovaralo vječno oblačno srednjoeuropsko nebo. Život mu se odvijao isključivo na relaciji škola  atelijer  kuća. Iznimke su bile rijetke šetnje s obitelji ili učenicima u praškoj šumi Letne. Nije više ni izlagao. Iako su mu materijalna sigurnost i nešto liberalnija atmosfera nego u domovini omogućavali slobodu stvaranja, on nije bio aktivan kao prije. Jednostavno, nova sredina ničim nije nadahnjivala njegovu umjetničku dušu. Osim toga, nestalo je i izazova. Dokazavši se kao umjetnik, kao da više nije imao motiva privlačiti pozornost javnosti.

Počeo je patiti za rodnim Jadranom u čijim je obalama gledao spas od depresije. "Sa zanosom govori kako će se vratiti u Cavtat, gdje ima kuću do mora, gdje ga čekaju klisure, južno cvijeće, čempresi, palme gdje izvrnuta na valu leži lađica", izvještavao je tadašnji hrvatski tisak.
"Željan sam sunca i našeg mora, a bogme i domaće hrane, ljupke naše riječi i našeg čovijeka, koji je uza sve mane, najbliži našem srcu i ćudi", zapisao je Bukovac u svoj dnevnik.
No, od skorog povratka u domovinu nije bilo ništa. Štoviše, smrt majke i vlastito pobolijevanje Bukovcu su samo produbili crne misli koje su mu se rojile u glavi. Pogodilo ga je i to što nakon hitne operacije čira na želucu punih godinu dana nije mogao slikati. Teže od boli podnosio je život bez atelijera, kista i palete.

Ponor depresije
Koliko je duboka bila Bukovčeva depresija, najbolje svjedoče dvije spomenute slike. Njihova morbidnost pokazuje da je nekad veseli i optimistični Bukovac postao drugi čovjek. Ako se može vjerovati utemeljitelju psihoanalize Sigmundu Freudu, čija se zvijezda u to doba počela uspinjati, te su slike Bukovčev pokušaj da iz sebe izbaci sve duhovno crnilo od stresa u prethodnom desetljeću. Na površinu je isplivao strah od novih gubitaka, ali i strah od prolaznosti koji je vjerojatno rastao kako se Bukovac približavao pedesetoj godini. Osim toga, "Ormar buduće slave" vjerojatno je pogled unazad i pokušaj rekapitulacije vlastitoga života.

Ako Bukovčevu prašku krizu promatramo iz te perspektive, već je na prvi pogled uočljivo da su majčina smrt i bolest koja ga je snašla bili "okidač" za depresiju koja je nastala kao rezultat stresa i razočaranja koje je potkraj XIX. stoljeća doživio u Zagrebu. Bezvoljnost, nedostatak stvaralačkog elana i, na kraju, nihilizam, klasični su simptomi depresije.

Ipak, Bukovac nikad nije prešao medicinsku "granicu normalnosti" i predao se nihilizmu niti je bio sklon samoubojstvu, što je tipično za teže oblike depresije. Svu morbidnost psihičke krize vjerojatno je istisnuo u dvije spomenute fantastične slike i uspio sačuvati zdrav razum.

U prilog tome govori i poznati Beckov indikator depresije na osnovi kojeg se može zaključiti da je Bukovac bio izložen blagom ili u najgorem slučaju umjerenom stupnju depresije.
A ta depresija nije mu ugrozila mentalnu stabilnost, nego mu je dušu napunila tugom ili, kako bi rekli američki Crnci, bluesom.