Završni udarac

Odlaskom iz New Yorka u London, Woody Allen ponudio je sa "Završnim udarcem" novo lice, ono koje možda neće zadovoljiti najveće obožavatelje, ali nikako nije za odbaciti. Doduše publika od njega i dalje očekuje humor pa je tako i početni kadar usporena leta loptice preko teniske mreže dobio nekoliko smijehova u kinu, no već nakon nekoliko minuta jasno je da priča o bivšem profesionalnom tenisaču koji oženi kćer bogatog londonskog financijera, ali se zaljubi u djevojku njezina brata, neće biti puna viceva.

Doduše, britki cinizam i dalje je sveprisutan, pa se u "Završnom udarcu" propitkuje ispravnost vjerovanja u zločin i kaznu, ljubav kao najvažnji osjećaj i dobrotu kao neophodan put prema sreći, dobivajući tako zabavan i izuzetno pronicav, ali prilično mizantropski portret suvremenog čovjeka. Kao pravi opozit Mikeu Leighu koji kroz mučne snimke pokušava doći do ljudske dobrote, Allen je kroz idiličnost londonskog blagostanja došao do prikaza moralnoga dna.

Vješto balansirajući između ljubavne drame i krimića, a usput parafrazirajući Dostojevskog i klasike grčke tragedije, Allen uspijeva slojevito prikazati krhkost i nepredvidivost ljudske sudbine. Jedini problem je u dojmu da je sve to moglo biti ispričano u dvadesetak minuta, za razliku od doista prerazvučenih 124 minute, ali isplati se pretrpjeti pokoji prazan hod kako bi se došlo do zadovoljavajuće cjeline. (J. J.)