Nema mira za Meštrovića ni među Meštrovićima.
Samo površnom promatraču može se činiti da je nedavna
razdioba umjetnina između nasljednika kraj dugogodišnjih
zavrzlama oko naslijeđa velikog hrvatskog umjetnika Ivana
Meštrovića. O tome što taj čin znači za stalne
postave zagrebačkog Atelijera Meštrović i splitske Galerije
Meštrović razgovaramo s Igorom Maroevićem, od kolovoza 2003.
direktorom Fundacije Ivana Meštrovića.
VL: Jeste li preuzimajući
posao direktora Fundacije Ivana Meštrovića slutili cijeli
niz neumjetničkih poslova i niz komplikacija vezanih za
ostavštinu hrvatskog Rodina?
Potpuno je normalno da netko tko se natječe za mjesto
direktora Fundacije Ivana Meštrovića mora unaprijed biti
svjestan da ga očekuje cijeli niz, kako ste vi to nazvali,
neumjetničkih poslova. Svejedno, preuzimajući posao zaista nisam
očekivao ovakav razvoj situacije vezan za Meštrovićevu
ostavštinu. Normalno je da kod više uključenih i
zainteresiranih strana ima različitih želja, potreba i gledanja na
problem. Kod nas je to zapravo puta šest
Republika Hrvatska i Fundacija (koja upravljanja ostavštinom
koju je Meštrović 1952. darovao hrvatskom narodu, te
naknadno darovanim i na druge načine pribavljenim djelima) te četvero
nasljednika.
VL: Kako to da je
razdioba između Meštrovićevih završena tek
nedavno, toliko godina od njegove smrti?
Nepoznato mi je zašto su nasljednici toliko dugo
čekali s razdiobom. Podjelu smo potaknuli mi iz Fundacije iz čisto
praktičnih razloga. Dok su bila četiri ravnopravna vlasnika trebali smo
imati konsenzualnu suglasnost svih četvero za svaki oblik
korištenja Meštrovićevih djela. Vođeni željom za
pojednostavnjenjem tog postupka smatrali smo uputnim da nasljednici
pristupe međusobnoj podjeli ostavštine, tako da se točno zna
tko je vlasnik koje umjetnine. To se sada zna.
Međutim, vlasništvo nad umjetninom ne znači automatski i
vlasništvo nad autorskim pravima. To nemamo jer nema izjave
vlasnika o međusobnom dogovoru o autorskim pravima nad pojedinom
umjetninom. Mi još uvijek nemamo izjave vlasnika o
međusobnom ugovoru da vlasništvo nad pojedinom umjetninom
ujedno znači i vlasništvo nad autorskim pravima. To se
odnosi na nedarovane umjetnine koje se o državnom trošku
čuvaju za nasljednike kao "Zbirka pohrane" u Atelijeru
Meštrović i Galeriji Meštrović te u Gliptoteci
HAZU. Iz cijele te priče o podjeli autorskih prava isključene su
umjetnine iz fundusa muzeja kojima upravlja Fundacija, budući da nad
njima autorska prava i dalje ravnopravno dijeli četvero nasljednika.
Meštrović ih se naime nije odrekao.
VL: Kako je podijeljen
neprocjenjivi umjetnički kapital oko kojeg se prolilo toliko žuči? Koji
je to uopće dio?
Podijeljen je na način koji je, vjerujem, zadovoljio svakog
od nasljednika budući da postoji i pravomoćno sudsko
rješenje o podjeli. Riječ je o ukupno 276 djela koja se
čuvaju i vode u inventarnim knjigama pohrane Atelijera
Meštrović i Galerije Meštrović, a tom broju treba
pribrojiti i umjetnine iz čuvarnice Gliptoteke HAZU. Tu je i pedesetak
radova drugih autora, koji su bili Meštrovićevo
vlasništvo.
VL: Marica
Meštrović je konačno zadovoljna kako se čuva rad njezina
oca. Čak je darovala prelijepu bistu majke Olge u trajno
vlasništvo splitske Galerije. Jesu li i drugi članovi
obitelji zadovoljni?
Naravno da mi je drago čuti riječi pohvale na naše
napore da osiguramo što kvalitetnije uvjete za
smještaj umjetnina. Isto tako mi nije drago čuti
neargumentirane napade i prozivanja zbog, navodne, nebrige i propadanja
iste te ostavštine. Činjenica je, međutim, da mi ne radimo
nikakvu razliku u brizi za umjetnine koje su državno
vlasništvo i one koje su vlasništvo nasljednika.
Dapače! Npr., svu pisanu korespondenciju u Hrvatskoj (a riječ je o
više od 3200 jedinica) Meštrović je oporučno
ostavio sinu dr. Mati Meštroviću. Ta se građa čuva u
Atelijeru Meštrović u Zagrebu, a njome se već niz godina
bavi muzejska savjetnica Ljiljana Čerina. Svake godine nam Ministarstvo
kulture dodjeljuje novac kako bi se ta građa, u privatnom
vlasništvu, restaurirala i zaštitila od
propadanja te mikrofilmirala.
VL: Otvoreno ste pozvali
sve vlasnike da postupe jednako kao Marica. Hoće li biti još
darovnica Hrvatskoj?
Hoće li biti još darovnica Hrvatskoj trebalo bi
pitati nasljednike. Bilo bi mi drago da do toga dođe. Ali, isto tako bi
mi bilo drago da nasljednici i država nađu zajednički jezik oko
Meštrovićeve ostavštine u vlasništvu
nasljednika. Bilo bi dobro ako bi nasljednici bili voljni državi
ponuditi na otkup neka djela. Ako ništa drugo, barem ona
koja se već godinama nalaze u našim stalnim postavima. U
stalnom postavu Galerije Meštrović četvrtina izloženih djela
u vlasništvu je nasljednika.
I što nam se povlačenjem tih djela može dogoditi? Potpuno
rušenje koncepcije stalnog postava. Nakladu,
prošle godine tiskanog, novog kataloga stalnog postava
možemo baciti u smeće, itd., itd. Nadu u manje mračan ishod pružaju mi
određeni pomaci u odnosu s nasljednicima. Iako su se pojavili zahtjevi
za primopredaju spomenutih djela, ne inzistira se na promptnoj isporuci
svega traženog, nego nam se za veći broj djela ipak daje određeni rok
za pronalaženje načina za unošenje izmjena u stalnom
postavu. Nadam se da će neke umjetnine ostati u stalnim
postavima kao "dugotrajna posudba" uz isticanje imena
vlasnika. Nekoliko djela ponuđeno nam je na otkup i sad o tome čekamo
odluku i stav Hrvatskog muzejskog vijeća.
VL: Prema izjavama
Meštrovićeva unuka Stjepana, sina Tvrtka koji se ubio,
hrvatska je Vlada nepravedno renacionalizacijom proglasila
vlasništvo četvero baštinika nacionalnim blagom.
Ima li on pravo?
Ne mogu se složiti s tvrdnjom dr. Stjepana
Meštrovića o nekakvoj "renacionalizaciji". S jedne se strane
državu proziva za nebrigu, a s druge pak strane, kad se donese
rješenje o stavljanju pod zaštitu tj.
registriranju kulturnim dobrom, onda je to "renacionalizacija". Isto je
tako netočna izjava da država time oduzima nasljednicima pravo
raspolaganja ostavštinom. Jedine dvije restrikcije u činu
registracije kulturnog dobra su: obveza vlasnika takvog djela da ga u
slučaju prodaje mora prvo ponuditi državi na otkup, a ako ona ne bi
bila zainteresirana, može ga ponuditi na tržištu; i zabrana
iznošenja kulturnog dobra iz zemlje, bez suglasnosti
mjerodavne službe zaštite spomenika.
VL: Tvrtkov sin optužuje
Hrvatsku da ništa ne čini na afirmaciji
Meštrovića u svijetu. Spočitava vlastima da njegova djela
čame u skladištima i podrumima. Je li baš tako?
Ono što je meni najčudnije u svim recentnim
prozivanjima države (odnosno Fundacije koja u njezino ime upravlja
Meštrovićevom ostavštinom) jest kako je to
odjednom država unatrag dvije godine prestala voditi brigu o
Meštroviću. Možda je koincidencija što se to
prozivanje poklopilo s pozivom za podjelu ostavštine između
nasljednika. Ili sa spominjanjem potrebe za reguliranjem međusobnih
prava i obveza države i nasljednika, oko čuvanja i brige za dio
ostavštine koji je u privatnom vlasništvu?!
Uostalom, zar je za afirmaciju Meštrovića u svijetu
baš ništa zajednički projekt Središnje
banke Irske i HNB-a (uz suradnju s Fundacijom), izdavanje kovanice
euro/kuna s motivom Meštrovićeve "Djevojke s harfom"?! Zar
je baš ništa gotovo utrostručenje broja
posjetitelja u muzejima kojima upravlja Fundacija?! Dr. Stjepan
Meštrović spominje da su mu tiskanje knjige o djedu u SAD-u
odbili mnogi američki izdavači. A u SAD-u postoje značajne zbirke
Meštrovićevih radova u Snite Museumu na Notre Dame
University, na Syracuse University, muzej u Baton Rougeu... Je li i za
neafirmaciju Meštrovića u SAD-u kriva Hrvatska? Knjigu dr.
Stjepana Meštrovića "Srce od kamena" tiskao je hrvatski
izdavač. Ponudio sam mu da promocija bude u Mletačkoj 8,
sjedištu Fundacije, što je on prihvatio i
što se dogodilo prošlu srijedu.
VL: Ima li država novca
za otkup djela jednog od najvećih hrvatskih kipara? Bi li Marica
Meštrović darovala još neka djela Hrvatskoj?
O tome ima li država novca za otkup mislim da trebate upitati
nekog drugog. Isto tako, što se mogućeg darovanja tiče
morate pitati gospođu Mariju Meštrović. Moje
razmišljanje o tome svodi se na sljedeće. Držim da bi
gospođa Meštrović sigurno bila voljna pokloniti
još ponešto ako bi država od nje bila spremna
neka djela i otkupiti. Također, vjerujem da bi Ministarstvo kulture
bilo voljno otkupiti neka djela ako bi nešto bilo
poklonjeno. Znam, ovo sad ispada kao zezalica, ali nije. Mislim, osim
toga da bi u slučaju otkupa ili darovanja gipseva država
trebala inzistirati na dobivanju suglasnosti za odljev u trajnom
materijalu.
VL: Mnogo toga lijevalo
se bez nadzora, kaže Meštrovićeva kći. Može li Fundacija
učiniti više na zaštiti ?
Ako se lijevalo bez nadzora (pod time smatram bez suglasnosti
ili znanja nasljednika), nije se lijevalo ništa od djela
koja se čuvaju u objektima Fundacije Ivana Meštrovića, niti
u razdoblju u kojem sam ja direktor. Napominjem da su lijevanja djela
iz naših fundusa, od 1991. (osnutak Fundacije) do danas,
uvijek bila osnažena pisanom suglasnošću Marice
Meštrović, kao opunomoćene predstavnice nasljednika.