“Živ zakopan” - kritika institucija u stilu Hitchcockovih trilera

Nije sve u novcu i efektima, niti u razvikanim zvijezdama - poručuje neobični triler “Živ zakopan” Rodriga Cortésa, koji unatoč tome što ima jednu jedinu lokaciju i jednoga jedinog glumca posve opravdano privlači pozornost u kinima širom svijeta. Njegova poruka dolazi ravno iz groba; ondje je, naime, zatočen američki vozač Paul Conroy, kojega su nakon napada na konvoj u Iraku otmičari zakopali s lijesom dok od Amerikanaca ne dobiju milijunsku otkupninu.

Cijeli film događa se u lijesu, a prati Conroyeve pokušaje da mobitelom alarmira nekoga iz FBI-ja, State Departmenta, za koji radi, da mu pomognu, dok od otmičara istim putem prima naredbe kako se ponašati ne bi li oni ispunili svoj cilj.

Možda su usporedbe s hitchcockovskim građenjem napetosti pretjerane, ali doista u filmu ima nešto od (teatarskog) stila kojim je stari majstor gradio “Konopac” i druge filmove u kojima nije izvlačio junake iz iste prostorije. No, svakako najviše film postiže kada prikazuje kako su sve institucije, građanske i političke, sve administrativne procedure i tehnologije zapravo velika šarena laža, ni od kakve pomoći kada pojedincu doista zagusti.