Restoran “Pri zvoncu” bilježi uspjeh već 18 godina, za kojih je stekao reputaciju mjesta s respektabilnom ponudom. Za svoga sam posjeta u atriju zatekao domaćine kako peku kestene. – To je za goste, da im se nađe na putu doma, nakon ručka – objašnjavaju. Odmah su me zaintrigirali originalnim i vrlo prijateljskim pristupom. Sjeo sam za stol, a kad tamo ćufte i pire krumpir. Ne može biti jednostavnije, a ni bolje – to je za mene pravi gablec.
Potajno sam priželjkivao da bude prisutan onaj okus djetinjstva i “jela iz vrtića”. A s prvim zalogajem odmah sam vidio svoje vrtićke tete, okus me jednostavno vratio u neka bezbrižnija vremena. I dok sam jeo zadnju žlicu pirea, poslužili su mi grah uz komentar: “E, ovakav nikad niste jeli.” Pomislio sam “podosta sam se izija graha, ali u redu, ajde da i to probam”. U tanjuru je, točnije, bio pašta-fažol. Planirao sam pojesti samo nekoliko žlica jer me grah zna napuhati, a kad ono, sve tako lagano, bez osjećaja težine.
Pogledam gazdu, a on se nasmije i ispriča mi kako je prije 20 godina imao isti problem s grahom, sve dok nije u polju nabasao na biljku matičnjak. Stavio ju je u grah, onako, iz želje za eksperimentom, vođen nekom logikom, 10 grančica na kilogram, i nakon toga ga jeo s lakoćom i bez bojazni da se neće osjećati dobro. Uvjerivši se u učinke recepta, siguran sam da ću ga i ja primjenjivati. Na kraju sam dobio i desert, dekonstruiranu kremšnitu, prevedeno žutu kremu razdvojenu od prhkog tijesta. Ne pamtim kad sam jeo ovakvu dobru slasticu. I hvala na divnom gablecu, ali sad moram na dijetu.
Zaista je bilo teško s vama živeti posle toliko pojedenog graha!