Potresne ispovijesti dvoje hrabrih koji su zbog kilograma išli pod nož

Budim se i jako sam gladan. I nakon pet minuta shvatim da je to samo sjećanje iz sna, a da fizički zapravo nisam gladan. Javlja se katkad i moj alter ego. Vuče me prema hladnjaku, dođem na tri koraka od njega, ali ne, ne popuštam. Vraćam se... To je tek detalj iz života 59-godišnjeg Željka Horvata koji je prije desetak dana bio na operacijskom stolu zbog kirurškog liječenja pretilosti metodom sleeve resekcije.

– Teže je nego što sam očekivao, ali dobio sam na samopouzdanju. Ne tako davno, suočen sam sa sobom, upitao sam se mogu li uopće pokrenuti svoj život. Prije sam mogao smršavjeti dijetama, ali ovoga puta ništa nije palilo. Posljednjih šest godina naglo sam počeo skupljati kilograme, ni sam ne znam kako i zašto. Došao sam na 128 kilograma na svojih 173 centimetra, svaki sam mjesec bio teži kilogram i pol do dva. Gledajući u budućnost, vidio sam se kako sa 150 kilograma hodam četveronoške. A s kilogramima je došao i dijabetes tipa 2, četiri do pet injekcija dnevno s dvije vrste inzulina. Periferna cirkulacija bila mi je sve lošija, ateroskleroza je zahvatila noge, koljeno je ostalo bez hrskavice... – nabraja Željko svoje patnje.

Godinu i pol hodao je od jednog do drugog specijalista, a samo su mu davali nove lijekove. Preokret se dogodio, kaže, prije točno godinu dana, kada je potrčao pet koraka za niskopodnim tramvajem. Izdaje ga minimum snage. Nije uspio dignuti nogu na nogostup, pao je na tramvajskoj stanici i – slomio obje podlaktice i obje šake.

Ne mogu svezati cipele!

– Možete li uopće zamisliti u kakvom sam stanju bio nakon operacije? U vrijeme rehabilitacije imao sam vremena za razmišljanje: teško hodam, padam pod tramvaj, život mi je postao jedan veliki teški čvor. Morao sam nešto učiniti. I kada mi je moja izvanredna dijabetologinja prof. Edita Pape predložila kirurški zahvat, odmah sam pristao, iako o tome baš ništa nisam znao – prisjeća se Željko. U KB "Sestre milosrdnice" primio ga je prof. Miroslav Bešlin-Bekavac. Željko je prošao kroz stručni propusni filtar.

– Prije operacije morao sam smršavjeti deset kilograma. Nakon operacije masa mi je smanjena gotovo deset kilograma. Znatno lakše hodam i već pet dana nisam na inzulinu, šećer mi je u normalnim vrijednostima! – zadovoljno će Željko. "Dobio sam i priliku i volju da se i dalje borim za sebe. Država i profesor to su mi omogućili i zato želim podijeliti svoje iskustvo s javnošću kako bih sada možda i ja nekome pomogao". Rekli su mu da bi mogao smršavjeti 40 i 50 kilograma, ali njegova želja nije, kaže, da postane maneken, već da padne na oko 80 kilograma.

Četrdesettrogodišnja Riječanka Snježana jednom riječju opisuje poticaj za operacijsko liječenje debljine. Bila je to, kaže, nemoć.

– U posljednjih deset godina dobila sam 40-ak kilograma. Više se nisam mogla sagnuti i svezati si cipele... Imala sam problema s disanjem, srce mi je ubrzano kucalo, problemi s kralježnicom, oticanje vena, šećer mi je varirao... Sa svojih 107 kilograma više nisam mogla živjeti. Sve sam dublje padala u depresiju. Prije šest godina izgubila sam desetogodišnje dijete, u 37. godini morala sam operirati jajnike. Tragedija, psihički problemi, hormonalna neravnoteža, hrana, depresija... Bio je to Snježanin začarani krug. Dok jednoga dana nije shvatila da, unatoč svemu, mora i želi ostati normalna, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog starije kćeri kojoj treba majka.

– Bila sam na svim mogućim dijetama, ali kada bih prestala, kilogrami bi se vratili. Liječnik mi je objasnio da je riječ o teškoj operaciji, s mogućim rizicima i komplikacijama, ali ništa me nije obeshrabrilo i operirana sam 23. rujna metodom želučanog bypassa. Jako sam zadovoljna, izgubila sam 14 kilograma i sada imam 93 – kaže Snježana, a vjeruje da će za oko godinu i pol težiti sedamdesetak kilograma i tada će biti potpuno zadovoljna.

Hrana joj više ne širi oči

Snježana je nevjerojatno čvrsta i bez problema se drži strogih pravila prehrane. – Jedem pet puta dnevno, a mjerica za jedan obrok je malo veća šalica od kave. Mnogo povrća, od kruha eventualno malo iz sredine, juha s malo tijesta, mrkvice, riba, ali malena... Ne, nisam gladna, a kad pojedem samo jednu žlicu više nego što mi je potrebno, ne osjećam se dobro. Nedavno sam bila na jednom slavlju s gomilom fine hrane. Nekada bi mi oči bile ovolike, govori Snježana i širi oči, dok joj danas ta silna hrana više nije privlačna.

– Pacijenti moraju shvatiti da pred njima nije lak put. Pretile ne operiramo da bi jeli, već da bi nakon operacije živjeli drugim režimom. Zato prije operacije moraju skinuti određeni broj kilograma. Primjerice, osobi koja teži 160 kilograma kažem: Da, operirat ću vas, ali prije toga izvolite doći na težinu od 145 kilograma. Ima i onih koji zbog toga odustanu. Iznimno je važno da pacijent shvati što ga čeka, a kirurg mora biti siguran da je pacijentu doista stalo – govori prof. Bešlin-Bekavac koji pripada u sam vrh kirurgije pretilosti. Ni psihijatar katkad ne može proniknuti u to što se krije u glavi pacijenta pa kirurgu nije lako procijeniti kakva osoba stoji pred njim. – Stoga se s pacijentom mora razgovarati i iznijeti mu najcrnju perspektivu liječenja. Kirurgija je najteži način liječenja pretilosti – ističe naš sugovornik, a metoda koju će predložiti pacijentu ovisi, kaže, o razini pretilosti, ali i o životnim navikama, o navikama hranjenja, ali i o poštenom odgovoru pacijenta na sljedeće pitanje: Što će se dogoditi kad se nađem sam sa svojim hladnjakom u nekim kasnim zimskim noćima? Neuspjeh se događa kada ljudi počnu varati sami sebe! – poručuje prof. Bešlin-Bekavac te ističe da je u ovom dijelu medicine sve aktualnija tzv. metabolička kirurgija ili kirurgija dijabetesa tipa 2 kod pretilih.

Doza inzulina stalno im se povećava, ali kako jedu strašno puno, lijek više nema velikog učinka. Na oko 20.000 operiranih pretilih osoba dokazano je da ništa kao kirurgija ne liječi dijabetes tipa 2. Uočeno je da tjedan ili dva nakon bypassa želuca nestaje i dijabetes. Definitivno je stajalište struke da kirurško liječenje dijabetesa ima više prednosti nego lijekovi.