Ljubav na prvi pogled i za trajno sjećanje na heroje

VUKOVAR - Bila je to doista ljubav na prvi pogled. Za trajno sjećanje i čvrstu, neraskidivu povezanost hrvatskih rukometnih reprezentativaca i svih onih dobrodušnih Vukovaraca. Da, Vukovaraca, a ne samo grada-heroja Vukovara. Jer, grad ne čine kuće i trgovi, već njegovi širokogrudni ljudi. Pa nebrojeno nas je puta na to podsjećao Siniša Glavašević iz ruševina svoga grada koji je, a i Siniša s njim, polako gasnuo onog jezovitog studenoga 1991. godine. Ali nikad nije potpuno zgasnuo, niti nezaboravljeni ratni reporter-pjesnik a niti ponosni grad na ušću Vuke u Dunav.

Još prije osam godina u Vukovaru igrali su prijateljsku utakmicu protiv danas drugoligaša HNK Vukovara 91 nogometaši zagrebačkih modrih, tada Croatije. Prije godinu-dvije u obnovljenoj dvorani u Borovu igrala je prijateljski međunarodni susret protiv Njemačke i reprezentacija hrvatskih odbojkaša. Ali sada je prvi put igrala u Vukovaru hrvatska selekcija sastavljena od olimpijskih i svjetskih prvaka i doprvaka. Šola, Metličić, Goluža, Špoljarić, Balić, Dominiković i ostali nisu uzmicali pred nabrušenim sportskim suparnicima a niti se sagibali pod težinom dragocjenih zlatnih medalja. No, spustili su se do poda na najsvetijim, a istodobno i najbolnijim mjestima Vukovara i njegove okolice.

Pero Metličić priznao je da nikada nije dao toliko izjava, ali je istodobno više od najglasnijih riječi zahvale za sve žrtve Domovinskog rata odzvanjala tišina na Ovčari i memorijalnom groblju. A još više u atomskom skloništu bolnice u Vukovaru gdje su uz krevete bili nagurani i inkubatori za tek rođenu djecu pod pljuskom raketa i granata. Složna obitelj gorostasa shvatila je koliko su mali njihovi dometi u odnosu na život i borbu za njega.   

Ovacije Vukovaraca  
Ali i koliko se na njihovim međunarodnim uspjesima ponosom i dikom napajaju i hrane brojni slavonski ljudi. Večernja revijalna utakmica u Borovu kao šlag na tortu uzburkanih emocija i sportskog ugođaja. Od cepelina Džombe, pogodaka Buntića i srčanosti Sulića, do obrana Blažička. Oko 25000 sretnika u dvorani i više stotina gledatelja ispred dvorane, koja bi bila prepunjena da prima i pet puta više ljudi. Metličić i Balić zbog lakših ozljeda, a zapravo više zbog preventive prije EP-a, nisu ni igrali.

Kao i Losert, tako je i Šola mislio susret pratiti s klupe, ali uporne ovacije publike su ga zadnjih nekoliko minuta dovele među vratnice. Zadnju minutu utakmice cijela dvorana i svi igrači proveli su na nogama plješčući prazniku rukometa, humanosti i života. Nakon susreta je još dugo trajala prava ludnica u dvorani i oko nje. Pale su tisuće autograma i hrpe forografija paklenih. Vlado, Ivano, Pero, Mirza, Denis... svi su skrušeno priznali:

- Postali smo bolji ljudi. Ovo je bio jedan dan za cijeli život sjećanja. Ali zato kad se sljedeći put vratimo, daj Bože s medaljom, onom najsjajnijom, onda ćemo ovdje napraviti feštu za pamćenje...

Manje je poznato da posljednjih nekoliko godina kći rukometnog izbornika Line Červara živi i radi u gradu-heroju Vukovaru. Červar je radi toga znao i prije, uglavnom vlakom, iz Istre ili Zagreba odlaziti u posjet svojoj kćeri i njezinoj obitelji, sinu i suprugu, pa je i četiri slavonska dana, među ostalim, iskoristio za druženje sa svojim najmilijima. Dakako da složeni trenažni program i protokol nije trpio ni sekunde.