Loše predsjedanje, pa vinjete

Slovenci nisu bili dobri predsjedatelji Europskom unijom. To je nekakva prešutna ocjena iz Hrvatske, oko koje vlada prešutni konsenzus. Dok se Bruxelles na kraju slovenskog mandata pomalo razmetao komplimentima, što su bili možda iskreni, a možda samo kurtoazni, iz Hrvatske nije bilo nikakvih ocjena. Državne strukture ispratile su slovensko predsjedanje simptomatičnom šutnjom. Ocjena zemlje koja se iz podređene pozicije tek bori za mjesto pri europskom stolu ne bi, doduše, imala nikakvu težinu u europskim razmjerima, ali bi nešto značila na bilateralnoj razini. No i šutnja je poruka.

Sve što Europa izvlači kao slovenske dosege u šestomjesečnom predsjedanju, u ovdašnjoj je percepciji  zasjenjeno gardom što ga je Slovenija za to vrijeme imala prema Hrvatskoj. Ni prijašnji predsjedatelji nisu osigurali očekivanu akceleraciju pregovorima s EU, što govori da ni Hrvatska nije davala sve od sebe, ali Slovenija je dopustila ono što je nedopustivo upravo prema pravilima kojima nas uči EU. Dopustila si je poziciju predsjedatelja koristiti za rješavanje bilateralnog konflikta, u kojem jedna punopravna članica i jedna zemlja kandidatkinja nikako nisu u ravnopravnom položaju. 

Službeni Zagreb to nikad nije javno izrekao, ali opće je uvjerenje bilo da hrvatski pregovori stoje u mjestu zbog takvog držanja Slovenije, pa je Vlada vrlo brzo potpuno smanjila očekivanja prema tom predsjedatelju i usredotočila se na Francuze koji su predsjedanje preuzeli u utorak.
Hrvatskoj, dakle, nije puno značilo što je u slovenskom mandatu bez težih posljedica realizirano osamostaljenje Kosova i što je Bruxelles u tom razdoblju potpisao stabilizacijske sporazume s Beogradom i Sarajevom. Hrvatsku to nije nimalo impresioniralo, vjerojatno zato što je svoje institucionalne veze s Unijom uspostavljala po puno višoj cijeni i uz daleko veći društveni napor nego Srbija i BiH.

Do znatnog pomaka u pregovorima nije došlo ni nakon što se odustalo od ZERP-a. A da će tako ispasti, bilo je jasno još puno ranije, prije početka predsjedateljskog mandata, kad su slovenske vlasti praktički odbile primiti glavnog hrvatskog pregovarača.

Slovensko-hrvatski odnosi i dalje su korektni, kako se to obično kaže, ali ispod te fraze malo je stvarnoga sadržaja. U Sanaderovu krugu više se ne spominje prijateljstvo s Janšom, niti se Mesić u posljednje vrijeme družio s Türkom. Pasivan ili čak ometajući gard Slovenije u pretpristupnim pregovorima s Hrvatskom ostavio je loš trag u međudržavnim odnosima, ali je hrvatska politika ostala toliko razborita da svoje frustracije nije selila na javnost. Slovenski proizvođači i trgovci i dalje dobro posluju u Hrvatskoj, Hrvati se skijaju u slovenskim Alpama, Slovenci ljetuju na hrvatskoj obali, uglavnom bez ikakvih incidenata.

Ono što nije uspjelo pokvariti slovensko nekonstruktivno predsjedateljsko držanje, mogle bi pokvariti vinjete. Ta skupa taksa za prolaz kroz Sloveniju ipak će narušiti komunikaciju običnih ljudi, ne nužno u političkom smislu, već tako što će se prorijediti odlasci hrvatskih građana preko hrvatsko-slovenske granice.

Dok  Slovenija od vinjeta očekuje u prvom redu proračunski prihod,  uvođenje te novine moglo bi je suočiti i s neugodnim posljedicama samoizolacijskog ponašanja. S obzirom na to da nema tjednih i jeftinijih, nego samo skupih polugodišnjih ili godišnjih, vinjete su suprotnost osnovnoj europskoj ideji o slobodnom protoku robe i ljudi, što međutim nije samo ovdašnje viđenje stvari nego i prilično raširena ocjena iz ostalih članica EU.

Ako si je kod njih i podigla rejting za vrijeme šestomjesečnog predsjedanja, s takvim vinjetama Slovenija taj rejting sada ipak potkopava.