Maruni su Hrvati išli na jetra i na još poneki organ

Dosta mi je Hrvatske. Dosta mi je svega onoga što je postala, a nije trebala biti. Dosta mi je HDZ-a i SDP-a, njihova prozirnog i plitkog dvostranačja i nakaradne kvaziideološke suprotstavljenosti. Dosta mi je i HNS-a koji je zapravo mikro-sanaderovski HDZ. I to samo zbog veličine, ne i zbog djela. Dosta mi je i Milanovića i Karamarka i njihovog prozirnog pretvaranja da znaju i da im je stalo. Dosta mi je i Pusićkina vokalnog visokofrekventnog građanstva, Čačićeva “drumskog ratništva”. Dosta mi je desničarskih plaćenika i plaćenih desničara. Dosta mi je ljevice koja pobjegne u neredu svaki put kad joj netko spočita jugoslavenstvo i nedomoljublje. Dosta mi je centra koji se panično traži na sve strane, a nema ga tamo gdje bi trebao biti – u centru. Dosta mi je generala poslije bitke koji se tarzanski lupaju u prsa, a nisu obranili Hrvatsku. Od pljačkaša i razbojnika. Dosta mi je hrvatskog podaničkog klimanja glavom i kolektivnog kukavičluka pred mijenama. Dosta mi je ekonomskih i političkih analitičara, medijskih stručnjaka i ostalih šupljatora koji mi tumače kako mi je i što je najbolje za mene. Dosta mi je malih ljudi koji su pristali da ih se podvuče pod tu sintagmu i koji skrušeno tepaju društvenim elitama, tim “golumima”, degeneriranim čuvarima vlastitog dupeta.

Dosta mi je domoljuba koji su hrvatstvo pretvorili u posao, intelektualaca koji male karaktere skrivaju iza velikih fraza, jezikoslovaca koji se 30 godina ne mogu dogovoriti hoće li neću pisati zajedno ili odvojeno, kulturnjaka koji vlastiti provincijalizam žele nametnuti kao univerzalnu vrijednost. Dosta mi je stoljeća sedmog, stoljeća 21. i svega između toga. Dosta mi je tisućljetne tradicije i selektivne amnezije. Dosta mi je sportaša koje moramo slaviti kao heroje, dosta mi je Mamića i svakog njegova eura, Štimca i njegova konvertizma, Kostelića i svih njihovih ozljeda, Faka koji je u pretvorbi postao Slovenac. Dosta mi je globalizacije, regionalizacije, EU, UN-a, NATO-a, MMF-a, USAOJ-a, KNOJ-a, SOUR-a, OUR-a, OOUR-a i ZUR-a. Partizana i ustaša nikad dosta. Dosta mi je tečaja, kredita i banaka, tih legalnih kamatara, poslodavaca i menadžera koji su proizveli krizu da bi si dijelili bonuse. Dosta mi je tehnologije koja je toliko jeftina, a tako nam je skupo naplaćuju, dosta mi je reklama za lijekove, uloške, tampone i ostala ortopedska pomagala. Dosta mi je slogana, kurtoaznih razgovora, blaziranih zlonamjernika, onih koji se žrtvuju za mene da bi mi iza leđa sve uzimali. Dosta mi je slavne prošlosti, neizvjesne budućnosti, stezanja remena, odricanja, štednji, ulaganja, planiranja, ambicija, odgovornosti. Dosta mi je domaće nogometne lige i gostujućih nogometaša, dosta mi je i naturaliziranih Hrvata. Dosta mi je nacionalnih manjina i nacionalnih veličina, dosta mi je Srba koji čekaju prikladnija vremena. Dosta mi je Židova, kršćana i muslimana i njihove maloumne svađe oko jednog te istog Boga, a dosta mi je i Boga koji ih iz čiste zabave trpi u toj svađi. Sve mi to, kao što je svojevremeno Borisu Maruni išlo na jetra, ide na neki drugi organ. I što vrijeme više prolazi, ja si manje mogu oko toga pomoći premda sam sve manje time uznemiren.

Naravno, to ne znači da sam se pomirio sa sudbinom, već da sam shvatio kako si sudbinu nikako ne želim vezati uz šablone koje nam se uporno nameću kao imperativi našeg ponašanja. Sve su to oko nas lažni autoriteti, od osoba do pojava, sve su to nakazne izmišljotine u kojima se dave posljednja zrnca individualizma i ponosa. Ostaci ostataka nekad logičnog ljudskog postojanja postali su apsurdi golog preživljavanja. Mi nismo ni sjene onoga što bismo trebali biti, a plašimo se upravo te vlastite sjene da bismo si takvo što priznali. Utjelovljeni u praiskonskom strahu, tražimo opravdanja za ono što ne činimo, a morali bismo i ono što činimo, a nikako ne bismo smjeli. Nacionalna psihopatologija utemeljena je na krivoj predodžbi o nama samima, o navodnim vrijednostima i predodređenoj okrenutosti prema dobru. “Hrvatstvo je značilo vitešku borbu s argumentima za pravdu, zakonitost, ustavnost, čovječju slobodu, a protiv svakoj surovosti, bezakonju, samovolji i zulumu”, pisao je svojevremeno Josip Horvat. I bio je naivno potpuno u krivu. Hrvatstvo upravo to nije nikada značilo. U svakom smo ključnom trenutku činili sve da pobjegnemo od tako visokog standarda. Ali je zato Bruno Bušić bio barem djelomično u pravu kada je napisao o dva povijesna razdoblja, a što se može odnositi i na ovo treće, naše: “Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja iako je nešto bolji. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti.” Eh da, da ne zaboravim – dosta mi je i Brune Bušića.