Mesićeva igra na više karata

Ljudi predsjednika Mesića vole istaknuti kako je on čvrsta točka sustava, a to voli istaknuti i on sam. Svjestan da mu ustavne ovlasti ne ostavljaju manevarski prostor za stvarnu vlast, predsjednik je zauzeo fantastičnu poziciju internog arbitra u društvenim sukobima i moralnog autoriteta kojemu političku moć daje popularnost što je uživa među pukom.

Očekivanja kako će njegova kohabitacija s Ivom Sanaderom biti protkana obostranom mržnjom i sukobima izjalovila su se. Štoviše, nakon četiri godine može se reći da su Sanader i Mesić imali relativno ugodan politički suživot unatoč povremenim nesuglasicama i usputnim skandalčićima. Ne samo da su se dobro slagali, stalno pokazujući da se poštuju, nego su jedan drugome čuvali leđa u tolikoj mjeri da se oporbenim strankama koje su financijski, politički i logistički pomogle Mesiću da osvoji mandat grčio želudac od te mirne koegzistencije.

Tako je bilo sve do Jesenskog zagrebačkog velesajma, kad je Mesić oštro kritizirao Vladinu gospodarsku politiku. Od toga je malo prošlo, a Mesić je potpuno napustio poziciju neovisnog promatrača izbornih događanja i javno stao uz SDP i HNS, pohvalivši njihove gospodarske programe.

Potom je potporu SDP-u i HNS-u odaslao i iz New Yorka, gdje je sudjelovao na konferenciji UN-a posvećenoj klimatskim promjenama. Kad je prije nekoliko dana izbio sukob o tomu tko će sljedećeg tjedna na East Riveru, uime Hrvatske, govoriti o haaškoj presudi vukovarskoj trojci, činilo se da je miran suživot Mesića i Sanadera uistinu gotov.

No, nakon višednevnih natezanja i prepucavanja priopćenjima, jučer su objavili da na Opću skupštinu UN-a ide Sanader. Predsjednik i premijer su postigli dogovor, ratna je sjekira zakopana. Predsjednika vjerojatno i nije razljutilo to što je Sanader poželio otići u UN, nego što je to odlučio učiniti bez konzultacija s njim, kao ustavnim sukreatorom vanjske politike.

Mesićevo popuštanje Sanaderovoj želji da upravo on bude taj koji će, mjesec i pol prije parlamentarnih izbora, pred članicama UN-a braniti hrvatski nacionalni ponos i tražiti pravdu koja je na Haaškom sudu izostala, na SDP i HNS će nedvojbeno djelovati kao hladan tuš. I Zoran Milanović i Vesna Pusić proteklih su nekoliko dana u svakoj prilici ponavljali da hrvatsku državu u tom delikatnom poslu treba predstavljati predsjednik države, a ne šef HDZ-a, pa makar on bio slučajno i predsjednik vlade. Pristajući na dogovor, Mesić je Sanaderu dao priliku da poentira, kako u UN-u, tako i pred svojim biračima, kojima će imati priliku s tako visokog mjesta poručiti da je, unatoč njihovim sumnjama, on ipak istinski državotvorni političar i politički nasljednik Franje Tuđmana.

Predsjednik Mesić je puno puta pokazao da je majstor igranja na više karata. Učinio je to još jednom. On istodobno i daje potporu i okreće leđa. U isto će vrijeme i tepati SDP-u i HNS-u kako imaju briljantne razvojne programe i dopustiti Sanaderu da na nacionalno osjetljivim temama napuni vjetrom HDZ-ova jedra. On je političar koji sam otvara konflikt i sam od njega odustaje, a onima koji su stali na njegovu stranu – poput SDP-a i HNS-a – ostaje da se pitaju što im je to i trebalo.

Naravno, iza zatvorenih vrata, jer nitko od njih se dosad nije usudio javno kritizirati popularnog predsjednika. Pitanje je može li Mesićeva potpora ikome pomoći da na izborima prikupi više glasova u svoju košaru. No, sve dok stranke žele imati i njega u krugu svojih podupiratelja, njegova politička moć neće opadati. Predsjednik će, pak, i dalje igrati na više karata, jer on mora koegzistirati i s onim tko će voditi državu nakon 25. studenoga. To može biti Milanović, ali i Sanader.