Milanoviću i Josipoviću, smanjite prvo svoje plaće a onda mirovine braniteljima bez ruke, noge, oka...

Vlast zakida najnevinije – liječnike, profesore, invalide Domovinskog rata... One koji naciju liječe, obrazuju i one koji su je obranili žrtvujući vlastito tijelo... Najvećim krivcima za stanje u kojem jesmo, tisućama političara i državnih dužnosnika na svim razinama, plaće i povlastice ostaju nedirnute. Štoviše, svaki dan čitamo o njihovoj nezapamćenoj raskoši i rastrošnosti, o automobilima u kakvima se voze sultani, šeici, kraljice i kraljevi, o odsjedanju u luksuznim hotelima, koji ugošćuju najveće svjetske bogatune! U takvu stanju Milanović i Linić imaju obraza govoriti kako ratnim invalidima smanjuju samo visoke povlaštene mirovine, veće od 5000 kuna. Zar je doista 5000 kuna “visoka mirovina” braniteljima bez noge, ruke, oka, ili s gelerima koji im u tijelu ostaju do kraja života? Pogotovo ako znamo koliko je političara, i onih iz Kukuriku koalicije, otišlo u povlaštenu saborsku mirovinu samo jedan dan kako bi je poslije stalno mogli primati.

Na prosvjedu branitelja na Markovu trgu u Zagrebu netko je rekao – neka vlast prvo sebi smanji plaće 10 posto, pa se onda neću buniti što je i meni smanjila mirovinu. Ali to se neće dogoditi. Vlast voli novac, a kako raspolaže državnom blagajnom, zašto iz nje ne bi uzela što više može? Pohlepu za novcem na sumnjiv su način pokazali i premijer dobivši golemi zajam u banci po povlaštenim uvjetima i predsjednik države za kojeg je preinačena glasovita Rojsova izreka – tko je jamio, jamio je, to jest – tko je zampio, zampio je. Josipović je iznimno bogat, a za veći obiteljski budžet brine se i premijer, pa mu je tako ministar Jovanović, bit će za lijep honorar, angažirao suprugu u zdravstvenom odgoju u školama premda nema baš nikakva pedagoškog ni iskustva ni obrazovanja.

Ta i takva odanost podređenih državnom vrhu uvijek je u povijesti bila razlog što su vladari cijelu svoju hijerarhiju dobro plaćali i nagrađivali. I nije riječ o tome da bi smanjenje plaća političarima bila samo simbolična moralna gesta, znak solidarnosti u općoj oskudici, nego bi donijelo i osjetne uštede. Na primjer, samo od 10-postotnog smanjenja plaća saborskim zastupnicima u proračun bi godišnje ušlo nekoliko milijuna kuna, a ima na tisuće drugih državnih dužnosnika, pa kad bi im se smanjile plaće i povlastice (u prijevozu, ručkovima, dnevnicama...), sigurno bi se moglo manje uzeti liječnicima, profesorima, braniteljima..., i to bi se uzimanje mnogo lakše podnijelo.

Ovako, kad premijer Milanović prosvjed branitelja na Markovu trgu zbog smanjenja mirovina nazove “prizemnom političkom farsom” dok prešućuje šeikovsku rastrošnost svoga ministra koji samo jedno noćenje u luksuznom hotelu plaća onoliko koliko iznosi njihova “visoka mirovina”, onda on pokazuje da nema ni političke kulture, ni državničkog obzira, ni elementarne ljudske sućuti i poštovanja prema ljudima koji su za obranu Hrvatske riskirali svoje živote. U mnogim prilikama njemu je najvažnije da se njegov cinizam, zlovolja, samosvidljivost i proždrljivi egoizam nahrane i zasite.

Ti ujedi kakvih je imao bezbroj govore o njegovoj bešćutnosti prema ljudima kojom je zarazio i svoje ministre i saborske zastupnike, pa se Pusićka, Linić, Vrdoljak, Jovanović, Hajdaš-Dončić. Grbin, Stazić, Kajin i drugi natječu u vrijeđanju i oporbe, i institucija čije im odluke ne odgovaraju, pogotovu sudova i Ustavnog suda, i cijelih skupina stanovništva koje im se ili protive ili glasuju suprotno njihovoj volji, i “mediokriteta” koji o radu njihovih resora imaju zamisli drukčije od njihovih. Od takvih se političara i ne može očekivati da prvi pokažu spremnost na odricanje - odricanje u ime onih koje preziru. I što god je veća nesposobnost vlasti, i što god više Hrvatsku upropaštava, i što god više “čistih jedinica” dobiva, to više zakida najnevinije i za zemlju presudne skupine stanovništva. I poput drugih ljevičarskih vlasti u Europi, kao što je bila Zapaterova u Španjolskoj i Gyurcsányjeva u Mađarskoj, vodi zemlju i u moralnu i u gospodarsku katastrofu.