Milčecova peticija za rušenje Zdenca života

Odmah ćemo u srž problema s Lepom Smoje i njezinim pitanjem Milčecu: “Ima li ča novega gore u purgeraju?, a on joj odgovara: “Baš sam potpisal peticiju za rušenje Zdenca života. Dosta je bilo te dalmatinske torture! i okupacije onih odozdo s mora. Pa, ne bu nam, valjda, usred Zagreba blitvari gradili spomenike! Ko da nemamo svoje zagrebačke meštre?

Zato, kad smo već kod Kazališnog trga, predlažem da u istom potezu skinemo i Bukovčev zastor iz HNK. Jer i Bukovac je Dalmoš...” Tako Milčec gospođi Smoje, kojoj – a nije jedina – smeta što su splitsku rivu projektirali zagrebački arhitekti!

Prijetnje južnjaka
Onom tko bi citat iz Milčecove najnovije knjige “Zagrepčani i vaši i naši” (izd. Bookovac, ur. Ivana Sor) preozbiljno shvatio kažimo da se najzagrebačkiji pisac naravno samo šalio, a zapravo mu je “diverzija” trebala zbog teme koja ga dugo zaokuplja. Na njoj gradi dramski zaplet u svojim kolumnama poslije kojih od žestokih južnjaka dobiva verbalne prijetnje “ovog kajkavca treba ubiti” ili pak objede da je “Urbani rasist...” preko cijele stranice u “Slobodnoj Dalmaciji” (1998).

Dakle, njegova je tema – pojam Zagrepčana. Iako Milčeca zanimaju i korijeni, pa će preko Srećka Ljubljanovića, novinara i susjeda, Dalmatincima zasoliti dokumentiranim podatkom iz 1277. godine, da mu je praprapredak Yuannus Milcech bio iz okolice Zadra, on svoju teoriju vrti oko ljubavi. Po Milčecu su, naime, Zagrepčani svi oni – i “vaši” i “naši” – koji u njemu žive ili su živjeli i koji ga usto i vole.

No, nije se Milčec jednostrano vezao za “naše” ili “vaše”, za sjever ili za jug; s velikom nježnošću piše o svemu što je iskonski dalmatinsko, a dobro, poput brudeta s kojim, ne daj bože sjevernjačke zavisti, sljubljuje žgance, ne i polentu. To bi bilo ipak previše. Zato valjda ne može oprostiti Igoru Mandiću što se nad mlincima čudom čudi “Koji su k.... ti ‘mlinci’ tako obožavani u ovim kajkavskim krajevima...? Te krpetine od tjestina... pečenku vrijeđati zgužvanim raskvašenim tijestom!?”

Jugo sa splitske Rive
Istodobno se topi nad fotomonografijom “Zagreb Zagreb” Ive Pervana, fetivog Splićanina, u kojoj je Zagreb uslikan u duhu Mediterana, panoramski, razvedno... valjda tako da Pervan na Jelačić placu, u danima južine, osjeća jugo sa splitske Rive.

A što se pak Miljenka Smoje tiče, čini se, ništa nije bilo jače od Splita. Zagrebački zrak nije ga zaludio da tu ostane kad je pedesetih godina prošlog stoljeća po dekretu premješten u metropolu na mjesto, zamislite, Vjesnikova urednika gradske rubrike iliti zagrebačke kronike.

No i ta je priča ništa doli dobronamjeran primjer “ljubavi i rata” između nas i njih, jer da nije tako, tu svoju “bruku” Smoje nikada ne bi ispričao kajkavcu Zvonku Milčecu.