Pogreb je Ivana Korade opet jednom doveo na svjetlo dana konstitutivnu hipokriziju domaće javne scene. Sa svih su se strana oglasili raznovrsni medijski dušobrižnici (u samoj sintagmi više čak nitko i ne vidi protuslovlje!?) – sažimljući svoje stajalište u već općeprihvaćenoj epskoj oznaci “zagorski monstrum”.
Naširoko je javno raspravljano o tomu tko će platiti i organizirati sprovod, kako pokojnika lišiti vojnih odličja, tko je – i zašto – bio među okupljenima, pa čak i o tomu treba li mjesni svećenik predvoditi obred.
Za (iole ozbiljnu) javnu raspravu bitno je uzeti u obzir prevladavajuću, javno iskazanu, atmosferu “moralne većine”, po strani od crkvenih pravila (kod kojih je, prvenstveno, trebalo uzeti u obzir to što se pokapa samoubojica – no to je katolička hijerarhija, barem formalno, ostavila lokalnome župniku), pa i od “žurnalističkih”, zapravo: tračerskih navada (u ime “prava javnosti da zna” čak je i, navodno ozbiljni, večernji Dnevnik HTV-a o Koradinu sprovodu izvijestio prije, i znatno opširnije, no o pokopu prvoga predsjednika Ustavnog suda).
Pravi je moralni problem posve očit: odjednom, svi su jednodušni u “osudi zločina”, svi “znaju” što je Korade učinio (pa čak i zašto je to počinio). No, moralističko zazivanje pravne države i opet stiže ne samo prekasno (jer, očito, odavno ga je već trebalo procesuirati zbog niza nasilničkih čina – Mesićeva je intervencija u tom pogledu nedvojbeno opravdana) nego i na pogrešan način.
Jer, u trenutku smrti, protiv Korade je, formalno, tek bila podnesena kaznena prijava; u kazneno-procesnome smislu to je nekoliko stupnjeva “opravdane sumnje” ispod procesnoga statusa što ga danas imaju, primjerice, Gotovina, Glavaš, Čermak, itd.
Tek, (gotovo) svi koji su zastupali pravo optuženih generala da ne budu smatrani krivima sve do konačne presude odjednom smatraju po sebi jasnom obvezom okrivljavanje “zagorskoga krvnika” do razine, indikativno “humanističkih” prigovora Benku zato što je odviše policajaca “nagruvao u jednu običnu zagorsku šumu da veličinu privedu živu” (s manje policajaca bilo bi, naime, lakše – i valjda bolje – jednostavno likvidirati Koradu).
Možda su Koradine žrtve vidljivije, možda je riječ o tomu da se ubijanje Hrvata u Hrvatskome zagorju (i to, doista neukusno, u trenutku Bushova silaska u Hrvatsku) ipak doživljava drukčije od ubijanja (znatno većega broja) nehrvata u Gospiću, Medačkome džepu, Ahmićima ili Gruborima, možda se, jednostavno, radi o shvaćanju da je u ratu ubijanje – barem uvjetno – razumljivo, a u miru nije.
No, u svakome slučaju riječ je o moralnome problemu koji zajednica ne bi smjela skrivati pod ćilim (a vjerojatno dugoročno i neće moći, neovisno o željama – propast Jugoslavije morala bi poučiti one koji bi skrivali neugodnu prošlost). Radi se o tipičnome poratnom sindromu – ne samo kada je riječ o mogućim negativnim posljedicama po veterane, najčešće interpretiranima u formuli PTSP (za jedne to znači: poslije Tita samo problemi, za druge pak: poslije Tuđmana samo poteškoće).
Upravo ideologijske razlike u interpretaciji pozicije veterana zakrivaju (bitno ozbiljnije) moralne nedostatke – suočavanje sa zločinima ne može biti ostavljeno tek represivnome aparatu države i (samo)zaduženim aktivistima nevladinih organizacija.