Naš Big Brother

U iduća tri mjeseca svakoga ćemo petka imati mogućnost zaviriti u svakodnevicu stanara kuće Big Brothera, u njihove tanjure, spavaonice i u njihove zidovima ograničene živote. S prvim rujanskim petkom počela je još jedna TV sezona stanarskog ekshibicionizma i gledateljskog voajerizma. Počinje sezona dragovoljnog pristanka na nestanak svake intime, ali i prilika da se u tu intimu zuri sve dok se ne ugase Tv kamere. Konačni ishod toga odnosa stanara i gledateljstva opet će biti milijun kuna za onoga stanara koji se gledateljstvu najviše svidi, u kojemu prepoznaju osobine i vrijednosti koje im se najviše dopadaju.

Da bi netko u Americi zaradio milijun dolara, uglavnom mora biti vrhunski stručnjak i najčešće raditi u Silicijskoj dolini. Da bi netko u Hrvatskoj zaradio milijun kuna, najizglednije je da se prijavi u Big Brother. Ne mora ništa znati, dovoljno je da bude simpatičan, da gledatelji u njemu prepoznaju sebi sličnog. Nijedan od tri dosadašnja pobjednika nije pobijedio zato što je genijalac, nego zato što se u njima prepoznalo “kolektivno mi”. Najlakše bi bilo s neke ignorantske distancije popljuvati takve emisije. Ali to onda sliči djetetu koje rukama zaklopi oči uvjereno da realni svijet oko njega tada i ne postoji. Big Brother nije hrvatska elementarna nepogoda. On ima i svoje ishodište i svoju svrhu. Vrijednosti koje zastupa BB nisu samo uvezene, mnoge su već postojale u našem društvu. Big Brother ih može još samo “podebljati”.

Životne filozofije – “rada bez motike”, “lezi, kruše, da te jedem”, “radije ja gladan ležim nego sit radim”...  pa do naputka “snađi se, druže”, ili mudrolije “nitko mi ne može toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi”, dio su naše tradicije, kulture i mentaliteta. Spojene s duhom hedonizma, ležernosti i ugode pristiglima sa Zapada pretvorile su se u žudnju za lakom zaradom. Pri toj je žudnji mnogima postalo nebitno kako i na koji način steći, a najbitnijim postalo zgrnuti. Rad kao uvjet za zaradu kod nas i nije na osobitoj cijeni. Zato i riječ zaraditi u našim prilikama postaje sve neprikladnijom, jer u svome pravom značenju upućuje da je zarada posljedica rada. U našoj novokulturi zarada nije nužno vezana za rad. Mogućnost da netko za sjedenje, budalesanje, jedenje, svađanje, umivanje i ogovaranje dobije milijun kuna samo je krajnji, ali i logičan ishod takvog odnosa prema radu i prema vrijednostima povezanima s njim.

U kulturi gdje je rad obezvrijeđen, znanje potisnuto, a pamet nerijetko svedena na štreberstvo, Big Brother je prirodna pojava. Premda je uvezen, on je ovdje već imao svoj duhovni humus, pa se njegova gledanost ne može svesti samo na voajerizam, na podsvijest, na opću znatiželju da se zaviri u tuđe živote. Novi je BB više naš nego njihov.