Ne zaboravimo one koji su dali život sanjajući Hrvatsku u EU

U jesen 1991. godine, pod uzbunama, u staroj prljavoj kotlovnici u podrumu moje zgrade, šćućureni na hoklicama donesenima u trku iz stanova čekali smo kad će gurnuti nešto i pričali o utopiji – Europa će nas priznati, okončat će rat, a Hrvatska će već nagodinu velikim koracima grabiti prema punopravnom članstvu u europskoj zajednici. Mi to zaslužujemo zato jer smo uvijek pripadali u Europu, a ne na Balkan, Europa nam to duguje zbog stoljeća tijekom kojih smo ih branili od Turaka... Nazdravljajući iz čepa boce domaće rakijice nekoj boljoj, sretnijoj i bogatijoj budućnosti u sigurnosti i blagostanju koju će nam pružiti NATO i Europa, nismo bili ni svjesni da se nalazimo u podnožju Himalaje i da će put do toga našega utopijskog Mount Everesta biti dugačak, tegoban, pun zapreka, razočaranja, ljutnje, bijesa, želje za odustajanjem... Sada kada smo promolili noseve preko vrha litice po kojoj smo se penjali i kada u ruci spremno držimo hrvatsku zastavicu i odbrojavamo do trenutka kada ćemo je zabiti na to mjesto na kojem je možda mogla već dugo stajati, gotovo da ne osjećamo ništa, kao da nemamo emocija, kao da su se sreća i zadovoljstvo istopili putem, kao da se više zapravo ne želimo veseliti, kao da više uopće nismo zainteresirani, kao da nas se to više uopće ne tiče...

U ovakvim situacijama uvijek mi na pamet pada stih nesretnog pjesnika Branka Miljkovića, koji je mlad skončao život objesivši se o jednu vrbicu na zagrebačkom Ksaveru: “Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj”! Mislim da su svi pravi pjesnici univerzalna baština čovječanstva i da su njihove misli odraz dubokog promišljanja same biti čovjeka i njegova svekolikog života. Ovaj stih uklapa se u taj kontekst pa odražava nešto što se moglo dogoditi danas, prije dva tisućljeća, prije pedeset ili sto godina, u Hrvatskoj, Srbiji, Butanu, u Gvatemali, Sjedinjenim Državama, bilo gdje! Jedno od značenja koje se iza njega krije je da na putu do ostvarenja nekog velikog i značajnog cilja, zbog prevelikih teškoća i vremena koje nesmiljeno prolazi, možemo zaboraviti što smo to željeli ostvariti. Još tragičnije – kada do ostvarenja dođe, izostaje radost. Žrtva koje je prinesena na oltar toga cilja naprosto je toliko velika da u tom trenutku više nema nikakvih emocija. Upravo se to nama dogodilo s Europskom unijom, ali ne samo s njom nego i s mnogim drugim stvarima koje bi jednoj naciji, koja je prošla kroz ono kroz što smo mi prošli, trebali biti nedodirljive svetinje.

Od ožujka 1992. svom snagom gulim po vanjskoj politici. Gotovo da i nije bilo europskog ili američkog izaslanika, veleposlanika ili povjerenika čije izjave nisam snimila na diktafon, kojeg nisam cimala za rukav da mi da intervju, da mi nešto kaže, otkrije kada ćemo mi napraviti korak naprijed, kada ćemo u NATO, kada ćemo početi pregovore s EU. Sjećam se grozomornog cjelodnevnog smrzavanja na vojnom dijelu Plesa i ispred ruskog veleposlanstva u Bosanskoj kada se s Kninom pregovaralo o planu Z4, pizze kojom nas je tada nahranio američki veleposlanik Peter Galbraith i njegove priče iz Iraka kojom nas je tješio u tri ujutro nakon 19 sati provedenih na studeni. Sjećam se koliko nam je bilo teško kada je Vijeće Europe odgodilo primanje Hrvatske u punopravno članstvo, ali i trenutka kada sam prvi puta došla u Bruxelles na poziv Europske komisiji i tamo s jednim kolegom kupila naljepnicu za auto na kojoj je pisalo “My county Europe” koja je poslije po Zagrebu izazivala puno kontroverze. Bilo je to prije otprilike 15 godina i ponosim se time što otad pa do danas ni u jednom trenutku nisam odustala od sadržaja te naljepnice.

Za pet dana mi ćemo u Europu unijeti puno toga. No najvrednije što imamo vjerojatno su životi branitelja koji su ih nesebično dali sanjajući Hrvatsku koja će biti slobodna i pridružena zajednici naroda kojoj pripada. Kada u nedjelju navečer zapjevamo Odu radosti i Lijepu našu, moramo biti sigurni da među tisućama glasova odjekuju i njihovi glasovi, da su s ponosom razmotali i podigli hrvatsku zastavu i da nas žele podsjetiti na snove koje smo nekada zajedno sanjali, a čije smo ostvarenje smo mi dočekali. Zbog njih to moramo smatrati čašću i privilegijom.