Živeći gotovo desetljeće u Americi, nagledala sam se i naslušala toliko okrutnih i nevjerojatnih priča da bih mogla, kad bih bila isključiva i koncentrirana samo na jednu stranu, zaključiti da je "obećana zemlja" daleko od savršenstva demokracije i slobode o kojoj nam pune glavu hollywoodski filmovi i politički traktati iz Washingtona.
Amerika je nevjerojatan spoj progresa, osobnih sloboda, kreativnosti i nade te depresije, konzervativizma kakav mi u Hrvatskoj ne pamtimo desetljećima, destruktivnosti i borbe za opstanak neprimjerene tehnološkom i kulturnom napretku 21. stoljeća. Unatoč svim problemima, i dalje je to zemlja u koju bi se mnogi voljeli doseliti ili barem neko vrijeme provesti radeći ili putujući po njoj.
Ako Amerika kao uređeni politički i državni sustav već godinama ne može riješiti imigracijske probleme pa s jedne strane dopušta da ilegalno doseljeni Meksikanci rade gotovo 24 sata na kalifornijskim poljima, a gotovo 50 milijuna nema zdravstvenu zaštitu, onda je teško shvatiti o kakvom je to razvijenom društvu ili demokraciji riječ. Unatoč svemu, svake godine doseli se novih 300 tisuća ljudi, a rijetki zauvijek napuste Ameriku da bi se vratili prvoj domovini. I naši se iseljenici ne vraćaju u svoju državu kao što su najavljivali bude li Hrvatska samostalna.
Nije mali broj ni onih Hrvata koji nemaju riješeno stalno boravište u Americi pa žive ilegalno čekajući da se neko čudo dogodi. S jedne ili s druge strane Atlantika. Deseci su razloga, kažu neki od njih, zašto im je bolje ostati živjeti u Americi, makar i u nepovoljnom statusu, nego se vratiti u svoje ili rodno mjesto roditelja u Hrvatskoj.
Zaključujem da je pravi razlog i jedina istina u tome što se srame, što im je neugodno da nisu po kriterijima zapadnog materijalizma uspjeli obogatiti se da bi potom u Hrvatskoj dokazali kako je bila pametna odluka da emigriraju. Ponos je najveća kočnica tim iseljenicima pa je jednostavnije životariti daleko od očiju znanaca u Americi nego biti izvrgnut ruglu u Hrvatskoj, gdje bi bili proglašeni neuspješnima, propalima ili domovini nepotrebnima. Upravo je ljetno doba najbolji pokazatelj koliko je ozbiljan problem s hrvatskim iseljenicima koji nemaju sredstava ni za posjet, a da ne govorimo o stalnom povratku.
Stotine tisuća američkih Hrvata ljetovat će u domovini, no još je veći broj onih koji sebi takvo što ni u snu ne mogu priuštiti. Umjesto prepucavanja o glasovanju dijaspore te rasprava kolika je njezina uloga u stvaranju samostalne Hrvatske, umjesto promašenih posjeta dužnosnika po Americi u kojima se samo troše porezni novci, a iseljenici ostaju razočarani, bilo bi korisnije da, barem u predizborno vrijeme, neka od parlamentarnih stranaka pokaže konkretniji interes ili volju te pokrene akciju velikog povratka naše emigracije.
Budemo li ulaskom u EU morali uvoziti radnu snagu, a prijeti nam i demografsko izumiranje, bilo bi bolje da nam se dosele naši ljudi iz svijeta pa da u svojoj zemlji rade i glasuju nego da se politički utrkujemo tko će pokupiti koji glas Hrvata u dijaspori. Hrvatska nije toliko siromašna niti je državni proračun u takvom deficitu da se ne bi mogli financirati starački domovi ili povratnički stanovi za emigraciju.
Ta je ideja stara koliko i samostalna Hrvatska, ali očito nije bila atraktivna nekom političaru-menadžeru koji bi na njoj profitirao. Iseljeništvo vjeruje da bi premijer Sanader i HDZ trebali u predizborno vrijeme u izborna obećanja uvrstiti i rješavanje njihovih pitanja ako već samouvjereno tvrde da su oni isključivo njihovo glasačko tijelo.