Ni nakon programa šibenskoga festivala alternative i ljevice nije puno jasnije može li u Hrvatskoj nastati organiziranija, utjecajnija i umjerenija ljevica od postojeće. Napose misaonija, „klasno svjesnija“ i djelotvornija od sadašnje stranačke ljevice koju predstavlja SDP. Program okupljenih oko festivala FALIŠ pokušaj je da se ljevica vrati svojim klasičnim političkim i kulturnim postulatima. Oni podrazumijevaju zagovaranje pravde, slobode i jednakosti, a suprotstavljanje profitu „kao novoj dogmi u čije ime je dopušteno sve, osim jednakosti i respektiranja rada kao vlasništva svakog radnika“. Dakle, sasvim suprotno onome kako se ponaša kvaziljevica, odnosno SDP. To je djelovanje mimo socijaldemokratskih načela na koja se ta stranka deklarativno poziva.
Esdepeovci su za kratko vrijeme postali zagovornici liberalnoga kapitalizma pa je i ta stranka danas zapravo sluškinja kapitala i profita. Možda je tome i razlog što SDP nema značajnijih i utjecajnijih stranačkih intelektualaca, odnosno što se te stranke najvećma klone lijevi intelektualci koji bi joj sigurno bili bliži da je njezino vodstvo manje samodopadno, više socijaldemokratsko i prijemčivije za razgovor.
Hrvatska danas nema misaonu, uljuđenu i tolerantnu ljevicu. No zato ima onih koji stalno javno dižu lijevu graju, a djeluju „ljevije od pameti“. Kao takvi javni bukači osobito su glasni, netrpeljivi i osioni novinsko-književni ljevičari predvođeni Miljenkom Jergovićem, Juricom Pavičićem i Antom Tomićem. Ta trojka najčešće ima polazišni stav – da su a priori uvijek u pravu. Mišljenje im je redovito netolerantno, isključivo i arogantno.
U eri nakon ljevičarske euforije nastaloj poslije „trećesiječanjske revolucije“ Ante Tomić, premda „muškarac bez brkova“, otvoreno piše da je nekoć za vlasti HDZ-a stranačku oligarhiju trebalo izvesti na maksimirski stadion pa onda „malo prošarati mitraljezom“! Miljenko Jergović pak prije šest, sedam godina u nekontroliranom novinskom napadu na književnika Dražena Katunarića povodom hrvatskog gostovanja razvikanoga francuskoga pisca Michela Houellebecqa, valjda rasrđen malohrvatskim obožavanjem pomodnoga, Katunariću pronalazi stotine mana.
Jergović ga na koncu mrzovoljno i s gađenjem, ali bez ikakvih argumenata, proglasi liberalnim fašistom! A naposljetku mu „dobronamjerno savjetuje“ da uzme očev pištolj i da se ubije! Jergovićev i Tomićev novinski i književni kolega Jurica Pavičić pak bez imalo srama prije nekoliko mjeseci književnome klasiku Slobodanu Novaku, iznerviran njegovim hrvatstvom, piše da je „turobna karikatura, nedostojno strašilo“, „ruševina nečega bivšeg“ i „kreten“! A nedavno, nakon samoubojstva hrvatskog političkog sanjara Zvonka Bušića, razočaranoga izvrnutošću sanjane utopije, Pavičić o njemu piše kao o nacionalnom budalašu koji ništa svojim hercegovačkim mozgom nije shvatio od vremena kada je avion oteo pa do vremena kada se u Hrvatsku vratio. Bušić za Pavičića nije hrvatski idealist, nego hrvatski idiot!
Danas u mnoštvu hrvatskih paradoksa svjedočimo i taj da su nestranački intelektualci ljevičari, poput spomenute trojice, manje trpeljivi, manje spremni na dijalog i rigidniji čak i od stranačkih intelektualaca s članskom iskaznicom SDP-a. Osim niza nedoučenih SDP-ovih fakultetlija, ta stranka, suprotno svojoj tradiciji, i nema stranačkih intelektualaca. Čak i unatoč tome što kod nas postoji znatan broj intelektualaca ljevičara. Da je u SDP-u više volje za razgovor i slušanje, a manje za šuplje priče i nametanje mišljenja, sigurno bi toj stranci bili bliži i neki poznati intelektualci ljevičari poput Mirjane Kasapović, Predraga Matvejevića, Slavenke Drakulić, Jelene Lovrić, Zvonka Makovića, Velimira Viskovića, Mani Gotovac, Igora Mandića, Vjerana Zuppe... Hrvatska nema prave intelektualne ljevice, ali ima kvazilijevi SDP i netolerantne lijeve mrzovoljnike kojima je mrsko sve što ne misli kao oni.