New York kao Trst!

New York zbog oglasnih napisa o sniženjima sve više počinje sličiti Trstu u koji smo odlazili prije devedesetih godina. Ne piše Sconti nego Sale, velikim slovima na izlogu gotovo svake trgovine pa gotovo da i nema odjevnog predmeta, cipela, knjige, kućnih potrepština na kojima ne piše stara, ona navodno prava cijena i nova, uočljivija, koja je dvadeset, čak i osamdeset posto niža od originalne. Ameriku možete kupiti na sniženju, jeftino daju samo da prodaju, kupci su postali tražena roba, prodavači se dive svakome tko uđe u trgovinu.

Mnogi i pobjegnu od njihove pretjerane ljubaznosti. Prijatelj mi je ispričao kako su se dvije prodavačice u poznatoj robnoj kući Masy’s na Manhattanu posvadile koja će naplatiti proviziju na kupljeno odijelo jer ga je jedna dovela do kabine za probu, a druga pomogla pronaći pravi broj hlača. Kriza ljude mijenja, prisiljava ih da u borbi za opstanak postanu okrutniji ili mekši, da imaju upaljene sve osjete kako bi preživjeli. U New Yorku se na sniženju može dobiti gotovo sve.

Od hotela do automobila, od stanova do pedikerskih usluga, a pale su i cijene kozmetičkih tretmana, pojeftinile su večere u mnogim restoranima. U nekima nude butelje dobrog vina i do 25 posto povoljnije, samo da gosti naručuju i troše. Trebalo bi i u Hrvatskoj poslušati prijedlog ministra Kalmete da naši ugostitelji sezonu dočekaju s nižim cijenama jer to je postao trend koji će turisti znati cijeniti.

Amerikanci nisu izgubili potrebu za kupnjom i trošenjem koje valjda i genetski nasljeđuju, ali nevjerojatno je kako se znaju prilagoditi u krizi i suzdržati od uzaludna bacanja novca. Kupujući na sniženjima, imaju osjećaj kako su dobili više za istu cijenu i tome se vesele. Iako je američka financijska i gospodarska kriza mnogo veća od hrvatske, nekako se više bojim njezina odjeka u našim krajevima jer nisam sigurna da možemo, unatoč dugogodišnjim različitim krizama u kojima živimo i snalazimo se, iz ove nešto i naučiti.

Najvažnije bi bilo – po uzoru na Amerikance, pri tome mislim na obične građane, a ne na one bahate na Wall Streetu – naučiti štedjeti, mnogo štedjeti, a ne očekivati da nam država sve rješava. New York izvana djeluje blistavo i veselo, ali iznutra nema čovjeka koji ne strepi pred odjecima financijskog i gospodarskog potresa te se ne pita koliko će ga osobno sve ovo stajati preko ušteđevine, gubitka radnog mjesta ili bankrota tvrtke u kojoj radi godinama. No zadivljujuće je kako se brzo prilagođavaju novim uvjetima pa mijenjaju posao ili kreću u posve novi, ne srameći se da imaju niži društveni status ili onaj koji nije primjeren njihovu obrazovanju.

Prestižno je sada postalo osmisliti novo radno mjesto, drukčiji, originalan način rada, ideje pršte jer Amerikanac ne želi biti slomljen ni ponižen. Takvi ljudi pobjeđuju krizu i takav mentalitet ponašanja moramo uvesti iz Amerike. Sniženjem cijena robe i usluga svi podjednako žele pokazati solidarnost u teškim vremenima pa su uz malog čovjeka i banka s nižom kamatom i omiljen kafić s jeftinijom kavom. U poznate butike zvučnih modnih imena na Petoj aveniji ulaze stranci, ali Amerikanci sve manje.

Ne zbog toga jer nema onih koji sebi to ne mogu priuštiti (jasno da Amerika i dalje ima svoje bogataše), nego stoga što u kriznu razdoblju mnogi ne žele privlačiti pozornost bahatom kupnjom, rastrošnošću. Za to će biti prigode kad recesija završi, kad Amerika ispliva iz poteškoća.

Ovdje se ljudi znaju prilagoditi situaciji, a mediji im pomažu jer objavljuju savjete kako spremiti večeru za deset dolara, kako uštedjeti ili smanjiti kućne rashode, kupovati na sniženjima. Oni su složni kad državi treba pomoći, kad je nacija ugrožena. Zar Hrvatskoj trebaju jedino ratovi da njezini stanovnici budu takvi?