Nije Bozanić drug Tito da ga se mora voljeti

Mnogima je teško ne podleći kušnji teorije zavjere, no još je teže povjerovati da se netko tako iskusan i vješt, poput barda katoličkog novinarstva u nas don Živka Kustića, dade uhvatiti upravo na takav ljepak. Tvrdi, naime, don Živko da iza nekih kritika kardinala Bozanića stoji upravo zavjera. Urota. A stjegonoša bi joj trebala biti upravo moja malenkost. Onaj vidljivi dio. A onaj nevidljivi je nepoznat, tajan i zamračen. Ni don Živko ga ne želi imenovati.

Ali sluti i navodno zna o kome se radi. No neće reći. Zašto? Da su komunisti i ateisti u komplotu, sigurno bi ih rado opalio, ali misli da nisu. Misli da su iza plota, zapravo i možda – njegovi. No, ako su njegovi, onda su i Bozanićevi, ali nisu. Ma kako? Lako. Jer ne vole svi Bozanića na Kaptolu... I šire. I tako u krug, jedan po jedan koncentrični krug teorije zavjere o antipatijama prema kardinalu Josipu Bozaniću kojima nema ni mjesta ni smisla.

Nije kardinal Bozanić drug Tito da ga se mora voljeti. Nije ni drug Tito da se o njegovu radu ne smije kritički razmišljati, zar ne. Učinio sam to upravo prije tjedan dana na istim ovim stranicama analizirajući njegovu “poslanicu” o prijavi pedofila civilnim vlastima, koja nije bila ni poslanica ni apel, nego tek puka izjava s margine konferencije za novinare na predstavljanju biskupskog pisma o EU. Upitan o pedofiliji, Bozanić je nešto morao reći. I rekao je. Ispravno. No, podsjetio sam i njega i javnost da je ta njegova izjava tek puka i deklarativna i da je on prvi koji se nje nije držao u slučaju Brezovica. On je, naime, još prije nego što je Brezovica postala ‘slučaj’ i dospjela u javnost imao priliku sanirati tamošnje stanje, koje je ‘mirisalo’ baš na pedofiliju. Imao je informacije, ali ništa nije poduzimao.

Štoviše, njegov grijeh nečinjenja širom je otvorio vrata da neprijatelji Crkve iz dana u dan raspinju Brezovicu u javnosti, a Jelenu Brajšu ulica čereči poput najveće grešnice. Upravo je Bozanićevo nečinjenje i okasnjela vizitacija (kad se sve već obilno prelilo preko ruba čaše) omogućila da ‘hrvatska Majka Tereza’ u poštenu mirovinu ne ode sa zasluženom aureolom, nego da ju se staru i bolesnu vucara po sudovima, a u jednome je svome danu znala napraviti toliko dobrih djela koliko mnogi oko nje nisu bili kadri ni u cijelom svom životu. Don Živko to jako dobro zna, jer smo, uostalom, baš nas dvojica bili jedini koji smo branili Brajšina dobra djela u javnosti kada je po njoj pljušala kanonada kamenja (Iv 8,7). Ako se utvrdi da je kriva, neka dobije zasluženu kaznu, bio je i ostao moj stav.

Ali govoriti o Brajši kao monstrumu, djecoubojici i zlostavljaču, kao što se tada pričalo, jednostavno nije ljudski i normalno. Tu lavinu pljuvački omogućilo je upravo Bozanićevo oklijevanje hvatanja u koštac s problemima koji su se tada očito bili nagomilali u Brezovici. I u toj cijeloj priči nema ni trunka mjesta teoriji zavjere, pitanjima tko Bozanića voli, a tko ne. Njemu se i sada hladnokrvno može konstatirati zapovjedna odgovornost, a povod je bila njegova prošlotjedna deklarativna činovnička paušalnost u izričaju. Kojom često rješava i manje i veće probleme oko sebe. Ali to je već neki drugi par rukava, zar ne, dragi don Živko.