Poznata je izreka: Kad diplomat kaže “da” – zapravo misli “možda”, kad kaže “možda” – misli “ne”, a ako kaže “ne” – on nije diplomat. Ivo Sanader je na ponudu Vladimira Putina o sudjelovanju u projektu Južni tok još 2007. godine rekao “ne” i to je glavni razlog zašto taj plinovod neće prolaziti kroz Hrvatsku.
No, budimo iskreni, današnji odnosi Hrvatske i Rusije posljedica su politike koja je trajala i prije Sanadera, a dijelom je nastavljena i nakon njegova odlaska s vlasti. Hrvatska državna politika nikad nije donijela jasnu odluku kakav odnos želi s Rusijom, ali niti shvatila da je ključ dobrih odnosa s tom zemljom da se dana obećanja moraju i – ispuniti.
Takva kronična nesposobnost da se pridržava dogovora sklopljenih s Rusijom Hrvatsku je tijekom zadnjih petnaestak godina koštalo puno više nego što je kumulativna financijska vrijednost zajedničkih projekata koji nisu ostvareni. Značajnije od toga, Južni tok, kao i Družba Adria bili su projekti koji bi u znatnoj mjeri unaprijedili političku ulogu Hrvatske u regiji te bitno kapitalizirali njezinu geopolitičku poziciju.
No, projekti su propali, vjerojatno i uz tihu diplomatsku aktivnost država Europske unije i SAD-a koji nisu štedjeli napore da spriječe ulazak ruskog kapitala u strateški važnu energetsku infrastrukturu središnje Europe. Hrvatska, bezuvjetno fokusirana na pristupanje Uniji, tu je igru prihvatila. Koje su posljedice vidi se danas kad je naša zemlja još uvijek kandidat za ulazak u EU, kao što je bila i 2007. u trenutku odbijanja Južnog toka.
Usporedo s propašću velikih međudržavnih projekata, kopnila je i aktivnost privatnih ruskih investitora u Hrvatskoj. Rješavanje njihovih problema godinama je jedan od osnovnih zahtjeva koji dolaze iz Moskve, no ni tu se nije puno napravilo. Primjerice, unatoč nebrojenim obećanjima, tamošnji tajkun Vladimir Jevtušenkov godinama ne može uknjižiti kao vlasnik zemljišta na Mljetu koje je pošteno platio.
Kao posebno jak udarac u Kremlju doživjeli su činjenicu da je Hrvatska, prije godinu i pol dana, dugogodišnji ugovor o najmu plina umjesto s ruskim Gazpromom sklopila s talijanskim ENI-jem, unatoč čvrstom obećanju tadašnje premijerke Jadranke Kosor. Činjenica da kontinuirano ne može poštovati obveze koje preuzme, logično je rezultirala posljedicom da u ruskom vrhu domaće političare više ne smatraju ozbiljnim sugovornicima. Može li si Hrvatska priuštiti takav odnos s Rusijom? Jer, Rusija je, unatoč svim promjenama globalnih geopolitičkih odnosa tijekom posljednja dva desetljeća, i dalje jedna od nedvojbenih svjetskih sila.
Zdrav razum nalaže da si mala zemlja poput Hrvatske ne može priuštiti isključivost u vanjskopolitičkim odnosima s velikim globalnim igračima, a da opravdana orijentacija prema euroatlantskim integracijama nikako ne smije biti razlog za izolaciju prema ostatku svijeta.
Hrvatski političari kontinuirano tvrde kako je cilj Hrvatske biti regionalni lider. Ta ambicija, treba to jasno reći, nikad se neće ostvariti bez proaktivne i otvorene vanjske politike i prema istoku i prema zapadu, kao što ni hrvatsko gospodarstvo nikad neće ostvariti željeni rast uz bezuvjetnu orijentaciju na stara tržišta Europske unije.
Voditi takvu politiku sigurno neće biti lako i zahtijevat će donošenje niza teških i često nepopularnih odluka, no bez takvog pristupa neće biti ni progresa. Netko bi u Vladi to morao shvatiti prije nego što opet Rusima kaže “ne”.
Bez obzira na društveno politički sustav u HR ,bilo ona kolonija Italije ,Austro ugarske ili pak u sadašnjemu statusu kao kvazi samostalna i u potpunosti ovisna o milosti stranih banaka svi ama baš svi vole kopirati druga Tita i njegovo povijesno NE koje je on 1948. izrekao tovarišu Staljinu.Naravno da se kontra efekat u današnjim okolnostima neće slomiti na onome tko je rekao NE već na leđim hrvata kolektivno.No abolicija nemože terajati zauvijek i ova vlast kao i ona bivša nemogu trajati zauvijek ,NDH također nije trajala zauvijek kao niti SFRJ....!?