Dobili smo, dakle, još jedan pravopis, ovaj put u izdanju Matice hrvatske. Meni je u vezi s njim štošta simpatično: i to što su ga načinili mladi ljudi, i to što autori izbjegavaju senzacionalizam, i to što ističu praktičnost i upotrebljivost svoje knjige.
Ali, nekako mi se čini da tu simpatija neće biti dovoljna, ni moja, ni ičija. Pravopisu treba podrška, odlučna i efikasna, a ovaj je neće dobiti kao što je nisu dobili ni prethodni pravopisi. Neće dobiti onu podršku koja je jedino važna i od onoga tko je jedini može dati: zakonsku podršku i podršku vlasti.
Jer, već je unaprijed jasno da će se opet potegnuti ista znamenita formula: odlučit će struka. Za tom floskulom vlast – svaka vlast - poseže uvijek kad se ne želi izjasniti, pa svoj posao uvaljuje nekome drugom.
Kako to izgleda u praksi, već smo vidjeli na primjeru udžbenika. I za njih se reklo da će odlučiti struka, to jest pedagozi, pa je uvedena konkurencija. I što se dogodilo? Dogodilo se to da se nakladnici kolju kao žuti mravi, pa zuje po školama i podmićuju nastavnike nagovarajući ih da izaberu njihov udžbenik.
Kad se kaže da će odlučiti struka, onda to znači da neće odlučiti nitko. Struka ne može ništa odlučiti, jer bi to bilo protivno samoj njezinoj naravi. U naravi je struke – svake struke – da u njoj postoje različita mišljenja i da jedni stručnjaci gledaju na istu stvar ovako, a drugi onako. U nekom smislu, ta podijeljenost mišljenja i jest preduvjet postojanja i napretka svake struke, pa tako i jezikoslovne. Struka zato ne može odlučivati o praktičnim pitanjima: kad bi mogla, vlast joj ne bi ni trebala, jer bi u tom slučaju ona sama bila vlast.
Struka je tu zato da se bavi načelnim pitanjima, a netko drugi mora se brinuti za praksu i donositi konkretna rješenja. Još se nekako može razumjeti kad vlast ne želi jasno reći koje udžbenike podržava a koje odbacuje onda kad je riječ o povijesti, jer kod Jasenovca i Bleiburga, kod Bljeska i Oluje, radi se o nečemu čime se običan učenik – i običan čovjek – rijetko u životu bavi. Ali, kad je riječ o pravopisu, takvo je izvrdavanje apsolutno nepodnošljivo: pisati i govoriti treba stalno, cijeli život.
Pravopis nije interpretacija, on je propis i netko ga mora nametnuti. A kad se to izbjegava učiniti, događa se ono što se već dogodilo s jezikom u našoj sredini: ljudi su nepismeni i još misle da na to imaju demokratsko pravo. A sve to zato što se odviše često – zapravo uvijek i dosljedno – govorilo da će odlučiti struka.
Ukratko, na vlasti je da napokon stisne petlju i da odluči, barem kad se radi o upotrebi pravopisa u školama. A ako još oklijeva, neka se sjeti da ni o njezinoj sudbini neće na izborima odlučivati nikakva struka. Odlučivat ćemo mi.