Odgoj za potrošnju

Nakon što je mjesecima bila općenacionalnom temom, Vlatka Pokos je ponovno dospjela pod svjetlo reflektora. Višemjesečnu je bračnu žvakaću potisnula neočekivana reklama. Tu reklamu u kojoj se “naša Vlatka” sprema peglati kartice Raiffeisen banke kako bi “liječila depresiju” mnogi su zapazili. A neke ženske udruge reklami zamjerile da je neukusna, a Vlatki Pokos da vrijeđa žene, da ostavlja dojam “lakoumne žene koja sve rješava šopingom” te tako ženu svodi na stereotip potrošačice. Kritike su novu manekenku Raiffeisen kartica ozlojedile pa je “babama” poručila da su licemjerne jer da “sve žene vole kupovati”. A da kupovati ne voli samo Vlatka Pokos, odnosno ne samo “sve žene” nego i “svi muškarci”, moglo se vidjeti i u zagrebačkom Sigetu, u kojem se za vikend u novootvoreni trgovački centar sjatilo 200 tisuća posjetitelja.

Zmjerka “baba” da je Vlatka Pokos reklamom bankovnih kartica ženu svela na stereotip šopingholičarke i jest točna i nije. Jer nova je kartična manekenka zapravo i znana kao šopingholičarka. Ako je po nečemu, osim po medijskoj bračnoj sapunici, bila poznata, onda je to po glasu šopingholičarke. Bančina je reklama samo iskoristila taj stereotip. A sigurno će ga i pojačati. Ako je Ljermontov nekada bio “junak našeg doba”, onda bi se, s tek s nešto preuzetnosti, moglo reći da je Vlatka Pokos žena našeg doba. Reklamom u kojoj “šoping liječi sve stresove” ona pak nije samo potvrdila stereotip o sebi. Jer, dok se vrtjela njezina reklama, sigetski stampedo iznova je zaljuljao barem jednu od sastavnica stereotipa o Hrvatskoj kao lijepoj, maloj i siromašnoj zemlji.

Ako podatak da je mnoštvo što se sjatilo u Siget za jedan vikend i na jednom mjestu potrošilo 20 milijuna kuna ne ruši stereotip o Hrvatskoj kao siromašnoj zemlji, sigurno ga i ne potvrđuje. Možda je jednako i sa stereotipom o Hrvatskoj kao “najkatoličkijoj zemlji u Europi”. Dok biskupi mole za potrošačku razboritost vjerničkog puka i rogobore protiv “potrošačkog mentaliteta”, (vjerničko) društvo nemilice troši! Niti je Hrvatska siromašna niti je najkatoličkija. Činjenica da se u novom trgovačkom centru u Sigetu skupilo svijeta kao i na Veliku Gospu u Mariji Bistrici, vjerojatno pokazuje i da su šoping-centri postali svojevrsne katedrale našeg vremena. Utoliko bi i Vlatka Pokos, kao simbol toga vremena, mogla biti njegovom svjetovnom božicom. Ljudi u blještave trgovačke centre jednostavno hodočaste. Ali i kupuju. Svota od 20 potrošenih milijuna ne ostavlja mjesta pričama da se tamo uglavnom ide u razgledavanje, na usputno kupovanje sitnica.

Ideal je marketinške industrije ljude pretvoriti u potrošače. Novovjeki “ribari ljudskih duša” u svoje marketinške mreže love već od jaslica. Odgoj za potrošnju i pretvaranje u potrošače svakodnevno se upisuje kao geneski kod i novih generacija. Društvo će valjda uskoro funkcionirati samo kao zajednica potrošača. Možda su i veliki šoping-centri izraz toga. Mnoštvo koje se u njima tiska nerijetko ima obilježja koja su teoretičari suvremenog zapadnjačkog društva prepoznali kao “usamljenu gomilu”. Otuđeni pojedinac, izgubljen u mnoštvu i pretvoren u potrošača, postao je hrvatska realnost. Hrvatska je po tome već dugo Zapad. Čak možda i više nego na Zapadu, kod nas se troši, šopingira, peglaju se kartice i preko svake ekonomske računice “razgledavaju trgovački centri”, što su nam ih omogućili političari koji se javno uvijek “brinu o nacionalnim interesima”. I prije nego što smo njihovom dobrohotnošću dobili šoping-centre pretvorilo nas se u potrošače. Vlatka Pokos nam može biti “kriva” tek kao zaostatak našeg malog grizodušja.