Pejčić je pukla, ona nažalost nije Janica, Sandra ili Sinkovići...

U Rio de Janeiru istoga dana nastupilo je dvoje od troje legitimnih hrvatskih kandidata za zlato s dijametralno suprotnim ishodima. Veslačka braća Sinković potvrdila su status favorita i osvojila zlato 31. pobjedom u nizu u posljednje tri godine, dok se streljačica Snježana Pejčić potpuno slomila pod teretom velike prilike i epskih očekivanja.

Taj dan bio sam na veslanju gdje sam svjedočio najvećem danu u životi braće Sinković, dok je kolega Damir Mrvec bio na streljani kako bi svjedočio najtežem trenutku Snježane Pejčić u njenoj karijeri. I sa suosjećanjem sam slušao priče o njenim neutješnim suzama. Mogao sam pretpostaviti kako se osjeća nakon četiri godine razmišljanja o Riju i silne želje da peto mjesto iz Londona pretvori u odličje.

I Sinkovići i Pejčić u svom sportu pripadaju samom svjetskom vrhu. I braća i Snježana svjetski su rekorderi u svojim disciplinama, a takve se onda očekuje i na olimpijskom postolju. Dakako, ako je taj dan s njima zdravstveno i psihološki sve u redu. Uostalom, tako su procijenili i bjelosvjetski prognozeri, ljudi koji vide budućnost u kristalnim kuglama, tarot-kartama ili naprosto zbrajaju posljednje rezultate sportaša. Svi oni na najviše su postolje gurali i Sinkoviće i Pejčić.

Nažalost, samo je Sinkovićima pošlo za rukom ostvariti ono što se od njih očekivalo. I što su si oni sami zadali. Pejčić je pucala, i to loše, i u jednom vrlo intenzivnom trenutku karijere puknula pod pritiskom pa se za dva metka nije uspjela plasirati ni u finale gdje joj je svakako mjesto. Sinkovići su pak pokazali koliko su psihološki stabilni i osvojili zlato prestigavši vrlo prijeteće velike suparnike u samoj završnici. A rezerve snage pronašli su tako da su, vidjevši da Litavci vode, sami sebi kazali “pa čekaj malo, ipak smo mi svjetski prvaci, nepobijeđeni tri godine, nećemo dopustiti da nas u ovakvom trenutku netko prestigne kao balavce”.

Snježana radi sa sportskim psihologom, no to joj ovaj put nije pomoglo, a Sinkovići u svom stožeru sportske psihologe uopće nemaju i pokazalo se da im to i ne treba. Jer, oni su iznimno psihički čvrsti, oni znaju kako izaći na kraj s natjecateljskom nervozom, kako se izvući iz krize usred nastupa, kako pobijediti samoga sebe i zadržati maksimalnu koncentraciju... Oni to znaju jer im je to jednostavno urođeno pa za takve kažemo da su rođeni šampioni. Baš poput Janice Kostelić i Sandre Perković.

Čim sam čuo da Snježana nije ušla u finale, sjetih se našeg razgovora iz zagrebačke zračne luke uoči odlaska u Brazil. Tada mi je povjerila da radi sa sportskim psihologom i našalila se rekavši da se nada da joj po povratku iz Rija neće trebati psihijatar. Bez obzira na to što je jako teško primila neuspjeh, uvjereni smo da joj psihijatrijska obrada doista neće trebati, no morat će još poraditi na sebi. Da podigne tu ljestvicu tolerancije na pritisak. S razine Svjetskog kupa na Olimpijske igre.

Ako ne odustane, a iskreno se nadam da neće, jer je u najboljim godinama za strijelce, Snježana će i dalje biti vrhunska i ovo treba gledati samo kao još jednu propuštenu priliku za ostvarenje sna – osvajanje olimpijskog zlata. Jer ovo joj je bila dosad najbolja prilika i ona je nije iskoristila.

Sve to što se Snježani dogodilo rijetko joj se događa na svjetskim prvenstvima i svjetskim kupovima, no ovo je viša razina na kojoj pritisak raste. I samo posve usredotočeni ili oni posve rasterećeni mogu na to pravilno reagirati.

A Sinkovićima pak sada prijeti opasnost od samozadovoljstva i samodopadljivosti. No, koliko ih poznajemo, to su obični momci iznimnih radnih navika, oni se neće umisliti niti će se jednim olimpijskim zlatom zadovoljiti. Jer, koliko god vi puta bili svjetski prvaci ili svjetski rekorderi, većeg unutarnjeg ispunjenja (i vanjskog priznanja) u sportu od olimpijskih pobjeda naprosto nema. I zato, Sinkovići će nas još dugo uveseljavati medaljama, svjetskim i olimpijskim.