Osveta viška povijesti

Neočekivano uhićenje Josipa Boljkovca, nekadašnjeg partizana i prvoga hrvatskog ministra unutarnjih poslova, naposljetku je svedeno na izmišljenu, zločestu dvojbu: je li uhićen “zločinac ili antifašist”? Boljkovčevim uhićenjem prvi je put otvorena mogućnost da se sudi i bivšim partizanima, koji su više od pola stoljeća bili izvan i iznad zakona. Time je obnovljena jedna od vječitih hrvatskih tema, nikad završena priča o ustašama i partizanima.

Danas je najvidljivija spojnica između dvaju oprečnih političkih pokreta koji su trajno podijelili hrvatsko društvo – Anto Nobilo. On je spojnica nespojivih i suprotstavljenih ideologija i totalitarizama koji su obilježili i podijelili velik dio hrvatskoga društva, ostavili traumatičan biljeg na osobnim životima i sudbinama.

Naime, Nobilo je kao javni tužilac SR Hrvatske zastupao optužnicu protiv nekadašnjeg ministra unutarnjih poslova NDH, ustaše Andrije Artukovića, a sada kao odvjetnik brani bivšega ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske, partizana Josipa Boljkovca! Nobilove su uloge i neka vrsta svjedočanstva trajnosti dviju oprečnih ideologija, fenomena ustaša i partizana.

Osim što su se našli u istoj ulozi optuženika, nekadašnji ministri, ustaša i partizan, na simboličan su način i predstavnici dvaju totalitarizama čije omaglice u Hrvatskoj i dalje traju. Možda je čak i emotivni odnos prema činjenici da su obojica ministara u zatvor dospjeli kao starci, i nesvjesno, uvjetovan traumatičnom nacionalnom podjelom. Boljkovčev pritvor stoga kod nekoga izaziva sućut, a kod nekoga zluradost. I jedan i drugi osjećaj vjerojatno su uvelike, kao i mnogo toga kod nas, ideološki određeni. Primjer je za to i sam Nobilo, kojemu je drukčiji starac nekoć, čini se, bio Artuković nego što mu je danas Boljkovac. Zašto je kod nas toliko oprečnih emocija kada se govori o suprotstavljenim stranama u Drugome svjetskom ratu? Sigurno i zbog isključivosti i nemilosrdnosti toga sukoba. Ali vjerojatno i zbog toga što i nakon toliko godina od njegova završetka mnoštvo temeljnih prijepora nikada nije riješeno.

Mi još uvijek imamo višak povijesti. Davno je rečeno da nas se nešto prestane ticati kad nam postane jasno, no kod nas je očito o toj tragičnoj prošlosti još mnogo toga nejasno. Da je povijest ostavljena samo povjesničarima, da se u nju nije i još uvijek ne miješa politika, možda mnogima ne bi bilo sve sasvim jasno, ali mnogo toga sigurno bi. Spor se uvijek vrti oko temeljne opreke: fašizam-antifašizam. A i njoj se najčešće pristupa pristrano i ideološki. Antifašizam je u tom pristupu mahom pobjednički ispravan i čist. Na tome će se vjerojatno zasnivati i Boljkovčeva obrana. Od takve apriorne nedužnosti polazi i preambula hrvatskoga Ustava. No antifašizam nije jednodimenzionalan, kako su nas uvjeravali gotovo pedeset godina, a pokušavaju i danas. Ne žele se uvažiti bitne razlike između antifašista i komunista.

Svi su komunisti bili antifašisti – ali nisu svi antifašisti bili komunisti. Nisu ni svi partizani komunisti bili boljševici, tj. mahniti ideološki zaluđenici. Antifašisti su bili i vođa HSS-a Vladko Maček, kipar Ivan Meštrović, kardinal Alojzije Stepinac i njegov odvjetnik Ivo Politeo, pučki pjesnik Mihovil Pavlek-Miškina, književni teoretičar Antun Barac, slikar Krsto Hegedušić... Nitko od njih nije bio partizan, a svi su bili antifašisti. Komunisti boljševici bili su također antifašisti, ali i ideološki mahniti osvetnici koji su činili i zločine, svodili komunističku ideju na odmazdu, a komunizam činili sličnim fašizmu. Unatoč tome, ni za Milorada Pupovca nema dvojbe je li Boljkovac ‘antifašist ili zločinac’. Pupovac drži da je antifašist. Dakle, da je nevin. Ni sud sigurno neće sporiti da je Boljkovac bio antifašist, ali će se sigurno trsiti utvrditi je li bio i boljševik.