Usred Zagore, u gradiću znanome po Hasanaginici, Stipi Šuvaru i ponekom glumcu, table su na košarkaškome igralištu – neovisno o pravilima igre – označene trobojkom: crven-bijeli-plavi. Na mjestu grba nalazi se, doduše, koš, no, objektivno, posve je zanemariva vjerojatnost da su obojitelji kanili iskazati štovanje nizozemskoj zastavi. Riječ je, očito, o pomalo naivnome, ali jasnom patriotskome znaku.
Domoljublje je u hrvatskoj tradiciji počesto naprosto podređivano rodoljublju, no nije lokalna specifičnost ni u ovoj reduciranoj varijanti (koja, primjerice, preferira Australca “hrvatskih korijena” pred susjedom Čehom, Srbinom ili, čak, Romom). Razvijanje čuvstava spram domovine objektom je mnogih rasprava, no nedvojbena je sastavina (raznovrsne) socijalizacijske prakse u različitim sredinama.
Lako je stoga zaključiti da se bez patriotizma, zapravo, ne može (u tvrđoj inačici čak: ne smije). Kritičari (najčešće intelektualci lijeve i liberalne provenijencije) dakako ne mogu nijekati činjenice, no dokazivat će da patriotski stavovi sužavaju (moralnu) svijest, vode nijekanju očitoga, riječju: djeluju emocionalno tamo gdje je razum ipak ponajprije potreban. U javnome životu, naime.
Čak i ako se izvanjske kritike patriotskoga složaja ostave po strani (što, uglavnom, karakterizira domaću javnost), teško je previdjeti imanentne poteškoće koje ga prate. Jer, u nakani promicanja dobrobiti domovine (koja se, indikativno, može sažeti i kraticom D. D.) pojavljuju se različite interpretacije ovoga dobra. Gdjekada i takve koje se mogu činiti paradoksalnima za patriote, poput skrivanja pod tuđe skute (u različitim hrvatskim kontekstima, npr. 1527. i 1941, ali i danas).
U sjeni dolaska pravoga Velikoga brata Busha (uskoro će ga, valjda, odmila zvati Jura) čini se, tako, da je ulazak u NATO ne samo gotova stvar nego i kruna patriotskih nastojanja. To zastupaju i svi važni političari, ali i negdašnji aktivisti civilnoga društva aktualnom kampanjom pod parolom “Bolje pakt nego rat”. Izokrenuta je to nosiva formula demonstracija koje su 27. ožujka 1941. jugoslavenski komunisti (uz pomoć britanskih obavještajaca) organizirali protiv pristupanja Kraljevine Trojnome paktu.
Demonstracije – i ono što je slijedilo – dovele su do napada na Jugoslaviju; došlo je do rata koji se je, mnogima, činio (moralno!?) prihvatljivijim od (trojnoga) pakta. Kada se danas (izokrenuto) koristi ta formula, otvaraju se brojni paradoksi: izjednačuju li, makar i nehotice, suvremeni propagandisti NATO s naci-fašističkim trojnim ugovorom, može li se iz tradicije civilnoga društva zastupati pristupanje vojnome savezu, ima li, konačno, smisla uvjeravati javnost da je riječ o patriotskome činu u promičbenoj aktivnosti plaćenoj izvana?
Pitanja su, možda, moralno relevantna (kao i ozbiljna rasprava o patriotizmu, od Zagvozda do Bruxellesa) – politički su već posve nevažna, jer odluke su već napisane. Stoga će, na žalost, ostati u zraku još jedan (također potencijalno patriotski) pokušaj uporabe starih parola. “Odluka narodu” – slogan je onih koji bi da se, ipak, referendumom odlučuje o pristupanju NATO-u. Riječ je, opet, o parafrazi stare, partizanske parole “Smrt fašizmu – sloboda narodu”.
Radi li se o hrvatskoj opsesiji (ružnom) prošlošću, ili to sam spomen NATO-a uvlači toliko (anti)fašističkih konotacija u javni prostor?