Politička tržnica

To što je već godinama u mirovini ne priječi jednoga poznatog zadarskog pedijatra da bude na usluzi mladim, nesigurnim majkama koje hvata panika zbog svakog kašljucanja njihova novorođenčeta. Usmenom predajom, one jedna drugoj daruju njegov broj telefona, a on im  da bi smirio materinski strah, pa makar bio potpuno bezrazložan  otvara vrata svog obiteljskog doma i petkom i svetkom kako bi bacio pogled na dijete kojemu je odjednom skočila vrućica. Premda je u mirovini, on i dalje radi, reklo bi se, iz "humanitarnih" razloga jer za svoje savjete ne uzima naknadu.

No, kad bi se htio i formalno zaposliti pa, ako bi mu to uopće netko ponudio u zemlji u kojoj se umirovljenike tretira najčešće kao staro željezo, morao bi zamrznuti mirovinu za vrijeme tog angažmana ili raditi na crno. Takva situacija ne samo što ne prati trendove razvijene Europe nego ni demografsku sliku Hrvatske, u kojoj starija radna snaga polako premašuje mladu.

Za ilustraciju, na nedavni poziv Hrvatske liječničke komore javilo se više od trideset umirovljenih liječnika, poput ovoga iz zadarske priče, koji su voljni tijekom ljeta raditi u turističkim ambulantama na Jadranu koje nemaju dovoljno vlastitih liječnika. Taj je podatak dvostruko zanimljiv. S jedne strane potvrđuje da Hrvatska ima problem manjka stručne radne snage, a s druge, da taj problem zapravo i nema, nego da samo mora osmisliti model u kojemu će ljudi moći legalno ostati u svijetu rada i nakon što odu u mirovinu, a da zbog toga ne moraju zalediti mirovinu, nego da im taj dodatni posao obogati kućni proračun.

Sa sabora svoje stranke u Ciboni Ivo Sanader je poručio da će, ostane li na čelu hrvatske vlade, u sljedećem mandatu otvoriti umirovljenicima vrata u svijet rada, pri čemu bi imali pravo zadržati mirovinu i primati plaću, a da im poslodavci ne bi morali uplaćivati mirovinsko osiguranje. Planu aktiviranja radno sposobnih ljudi koji su u procesu tranzicije u velikom broju prerano izgurani iz toga svijeta nema se što prigovoriti. Načelno. No, ideja koja u predizbornom programskom pripetavanju ima svoju vrijednost, u stvarnom životu mora biti pažljivo razrađena kako umirovljenici ne bi postali prepreka mladim ljudima da se zaposle.

Vitalni umirovljenik, kojemu poslodavac ne bi morao plaćati mirovinski staž, naime, bio bi jeftinija radna snaga od mladoga stručnjaka, školovanog, na primjer, u inozemstvu, koji govori nekoliko stranih jezika i kojemu, uz solidnu plaću, treba uplaćivati mirovinsko osiguranje sljedećih 35 godina.

U predizbornom razdoblju na političkoj tržnici vlada obilje. No, najčešće se dogodi da poslije izbora na tezgama ostane tek sparušeno lišće, koje je izgubilo i boju i miris i okus. Ili, pak, da se započne s ostvarivanjem predizbornih projekata, ali se oni u izvedbi toliko izvitopere da poljuljaju postojeći sustav koji, unatoč nesavršenostima, nekako funkcionira. Nema dvojbe da umirovljenicima koji žele raditi to treba i omogućiti.

Hrvatska se ionako previše lako odriče svojih ljudi koji imaju znanje i volju za rad. Međutim, potrebno je puno pažnje da se dobra namjera ne bi pretvorila u svoju suprotnost. Uostalom, i put do pakla je, kažu, popločan dobrim namjerama. Pakao bi, sasvim sigurno, nastao u životima onih mladih ljudi kojima bi potencijalni poslodavci nakon razgovora o zaposlenju rekli da imaju uistinu sjajne kvalifikacije, da je fantastično što su radili tih nekoliko godina u SAD-u ili nekoj zemlji EU, ali, eto, unatoč svemu tome, odlučili su do daljnjega angažirati  umirovljenika. Na tome bi pale sve lijepe priče o mladima kao budućnosti europske Hrvatske.