Politika bazdi po Jugoslaviji

Ne znam, dragi čitatelju, kako ti na to gledaš, ali meni se sve češće čini kao da smo još u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Od ekonomije do kulture, od vanjske politike do historiografije, od podizanja mostova do potkopavanja jezične norme, kamo god da se pogleda, regionalnom je (jugoslavenskom) pristupu široko, hrvatskom sve uže. Da hrvatske pivovare nisu u vlasništvu stranih kompanija kojima je na prvome mjestu zarada, vjerojatno bi se prorijedio i broj crveno-bijelih kvadratića u večernjim televizijskim reklamama. U šalici za crnu kavu nekadašnji su čuvari jugoslavenskog režima nalazili zlokobno slovo U, a nastupi folklornih ansambala, ako na hrvatskim trobojkama plesača nije bilo “socijalističkih obilježja”, prekidani su kao neprijateljska provokacija. Jesmo li se danas odmaknuli od takvih običaja?

Ne bih sad o povlačenju hrvatske vlasti iz komemoracije na Bleiburgu, o kukavičkom odustajanju države od gradnje pelješkog mosta, o državnoj proslavi masovnog zločina tzv. ustanika nad hrvatskim pučanstvom u Lici 1941. godine, o ozloglašavanju gotovo svega što i najmanje miriše na nacionalno (u čemu se ide dalje i od samih jugoslavenskih komunista, jer i oni su priznavali da klasno i nacionalno mogu zajedno). Kao ilustracija poslužit će dobro i nešto tako obično i neobično kao što je hrvatski pravopis.

Kako je s pravopisom bilo u doba kad se hrvatski jezik borio za goli opstanak, tako je otprilike s njim i danas, ako ne i gore, jer nekad je, primjerice, bilo uobičajeno da se beogradsko izdanje “Borbe” svakodnevno prevodi na hrvatski (na tom su poslu u Zagrebu svoju jezikoslovnu karijeru počeli i Stjepan Babić i Vladimir Anić), a danas se i najbezazleniji pokušaj prevođenja sa srpskog na hrvatski prokazuje kao antikulturni ispad.

U Jugoslaviji je, u četirima republikama, u službenoj uporabi bio zajednički pravopis nastao na osnovi (ne baš dragovoljnog) jezičnog dogovora srpskih i hrvatskih lingvista u Novome Sadu 1954. sve dok ga nije demontirala Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine. Otad se ovdje nadmeću dva pristupa pravopisu: jedan koji se oslanja na tekovine zajedničkog pravopisa i jezika, a u srži kojega je što dosljednija primjena fonološkog načela, i jedan koji ne odbacuje fonološki princip, ali koji otvara vrata morfonološkim rješenjima iz hrvatske pravopisne tradicije. Jugoslavenski režim podržavao je i nametao prvi pristup, unitaristički, a dobar dio hrvatskih lingvista zauzimao se za drugi, koji je više odgovarao samostalnom hrvatskom jeziku.

U neovisnoj Republici Hrvatskoj prevagnuo je, logično, drugi princip, ali samo nakratko i tek polovično. Naime, pravopisna politika koju su forsirale jugoslavenske vlasti nikad nije napuštena. Dapače, vrlo je brzo dobila i novu političku podršku. I sad imamo tipično hrvatski apsurd o kojem govorimo: država je hrvatska, jezik je hrvatski, a na pravopis presudno utječe (i kaos izaziva) politika koja bazdi po SFRJ.