Netko je svojedobno šaljivo primijetio da je Sovjetski Savez propao zato što je bio sposoban poslati čovjeka na Mjesec, ali nije uspio proizvesti pošteni toster.
U slučaju Hrvatske, analogno će se jednog dana zaključiti da su njezini građani bili sposobni proizvesti kompleksne tehnološke proizvode, no na kraju su bili konobari i čuvari plaža.
Utoliko, današnje jadno stanje domaćeg gospodarstva uvelike je posljedica nedostatka bilo kakve koherentne politike industrijskog i tehnološkog razvoja. A da takva politika obuhvaća puno više elemenata od puke konkurentnosti neke kompanije i njezinih proizvoda, vjerojatno najbolje dokazuje slučaj zagrebačkog tramvaja.
Naime, punih je pet i pol godina prošlo otkad je Zagrebom prošla plava gusjenica sastavljena od 70 novih niskopodnih tramvaja koje je Grad Zagreb nešto prije kupio od domaćeg konzorcija Gredelj/Končar.
Tog populističkog igrokaza zagrebačkog gradonačelnika održanog u lipnju 2007. ovih su se dana vjerojatno sjetili brojni Zagrepčani čitajući medijske izvještaje o brojnim kvarovima i otpadanju dijelova s tramvaja koje su platili više od dvije milijarde kuna. Jesu li za taj novac dobili mačka u vreći? Odgovor na to pitanje zapravo je odgovor na puno šire pitanje o budućnosti hrvatske visokotehnološke industrije.
Jer, bez obzira na to što netko mislio o tome, tramvaj je jedan od najkompleksnijih tehnoloških proizvoda koje je domaća industrija proizvela u posljednja dva desetljeća. U svijetu nema previše država i kompanija koje posjeduju znanja i vlastitu tehnologiju potrebnu za takvu proizvodnju. Dakako, hrvatskog tramvaja danas ne bi bilo da nije bilo narudžbe iz Zagreba.
Utoliko, važno je reći da građani Zagreba za dvije milijarde kuna nisu kupili samo 142 tramvaja. Naime, razvojni ciklus koji je tim poslom počeo prije deset godina, traje i danas. Osim novih radnih mjesta, gradnje novih proizvodnih kapaciteta i razvoja Končara, iz projekta tramvaja poteklo je barem desetak drugih inovativnih proizvoda kompanije – među ostalim i elektromotorni vlak te vjetroelektrana.
U državi u kojoj je dobar dio tehnološke industrije tijekom posljednjih dvadeset godina nepovratno uništen, ne bi li takvi dosezi trebali biti predmet nacionalnog ponosa? Ipak, realno vrednovanje vrijednosti tog projekta kontinuirano je u sjeni neuspjeha Končara da tramvaj proda na nekom stranom tržištu.
No, je li to zaista podbačaj kompanije? Takvi poslovi, a to smo se često uvjerili i na vlastitoj koži, u svojoj suštini su političke, a ne poslovne transakcije. U jakoj međunarodnoj konkurenciji, za sklapanje takvog posla je osim diplomatske snage potrebno ponuditi i konkurentne uvjete financiranja. Končar, nažalost, dosad nije imao ni jedno ni drugo. Službena hrvatska diplomacija, kronično nesposobna za bilo kakvu gospodarsku aktivnost, kompanijine aktivnosti je ignorirala, ništa bolje nisu se ponašale ni vlade.
Primjerice, u vrijeme dok je hrvatski tramvaj još konkurirao na natječaju glavnoga finskoga grada Helsinkija, tadašnja hrvatska premijerka Jadranka Kosor posjetila je Finsku. Kad su domaćini spomenuli svoju želju za poboljšanje gospodarske suradnje, premijerka im je odvratila kako vidi velike mogućnosti u – turizmu.
Danas kad im u sudaru sa snježnim nanosima u jednoj od najžešćih mećava u novijoj povijesti Zagreba poneki dijelovi otpadaju, mnogi će opet tvrditi da su tramvaji bili promašena investicija. Slučajno ili ne, za koji mjesec Hrvatske željeznice donijet će odluku o kupnji 32 elektromotorna vlaka, ukupne vrijednosti dvjestotinjak milijuna eura.
Dakako, birat će između domaćeg vlaka i nekoliko vlakova stranih ponuđača. Deset godina stara dilema opet se ponavlja, a budućnost domaće tehnološke industrije uvelike ovisi o tome kakva će politička odluka biti donesena.
tragično je koliki su vanzemaljci i neprijatelji države upravo političari koji ne služe apsolutno ničemu, osim činjenju šteta !